ono kad pobjegneš policiji

negdje između Anine i Rokove (u Ružinoj)

oprostite što sam oglušila na vašu trubu i nisam se zaustavila kad ste mi htjeli napisati kaznu ili mi samo održati lekciju. vraćala sam se s burekom iz pekare u 2 u noći i niti sam bila pijana niti luda, samo sam bila gladna i htjela sam što prije u stan. a nažalost policijski auto ne smije u jednosmjernu u krivom smjeru. ne smije ni biciklist, no u izostanku biciklističke nemam baš izbora jel.

obećajem da ću voziti po nogostupu kad popravite uličnu rasvjetu i kada maknete one silne kanalizacijske cijevi i plastiku u koju se zabijam po mraku, jer ste raskopali cijelu ulicu i dva pješaka se ne mogu mimoići a kamoli jedan bicikl sa još nekim.

stoga mi i dalje preostaje kršiti zakon i voziti po kolniku u jednosmjernoj sve dok me ne uhvatite zapravo, kao onda kada ste mi pisali kaznu jer sam prepješačila preko polucrvenog na nekom malom prijelazu kod pijace, a zaboravili ste na sve one divljake koji jure u bijesnim autima i preseravaju se svojim statusnim obilježjima. oni ionako imaju pare kojima će platiti svaki prometni prekršaj.

radi vaše informacije, bicikl mi je tehnički gotovo pa ispravan, zadnje svjetlo blica crveno a prednje bijelo. pričvrščeno je izolirkom, a ako malo prekida, samo ga trebaš lupiti, i on nastavi dalje obasjavati staze ovog ljupkog grada.

ali hvala vam što se brinete za sigurnost svojih građana, visokoobrazovanih ljudi sa divnim manirima i visokim moralom, ljudi koji čekaju svoju zvijezdu pod europskim nebom i kroče u sigurno sutra, na bilo kojem prijevoznom sredstvu.

Image

source: http://bikestylespokane.com/2011/10/31/becoming-a-bike-commuter-part-ii-a-few-more-miles/

dangerous road(s)

it was tuesday and you were drinking in front of my neighbourhood store when i went to buy some tobacco. you were arguing with this lady and she seemed quite disturbed by your remarks. your friend was trying to cool things down and apologized for your rude behavior. you didnt seem to care. even if you don’t believe in god, you should not swear him. ever. why does it always make me feel uncomfortable, if someone else is being a jerk.

then i was climbing up the stairs and met you in the hall. the cigarette in your mouth and the way you were rushing seemed like you were not planning on leaving. i was looking at the road from my balcony, and there she was talking to you angrily, but you just drove off in your car.

and i myself was driving the car today, after many years of not driving. on a real road, with the actual traffic. i made 50 kilometers to and fro to have a coffee with my family in this village. my heart was pounding but guess it’s expected when you face your fears.                     just like the other day when i was standing on the fortress in an open air and overviewing the lightning. i was crying from the fear and you were helpfully deceiving me that these were the lights from the night club. my tears went on, but i was standing there longer than expected. i believe i’m not going to die from Zeus’ lightning bolt, just can’t help but wonder…

you could just smell danger today everywhere.

just a random day

it was nice to let you touch me. this thing you called arteria carotis seems to be in a lot of pain. i still hear this crackling sound but guess it’s fine. and my spine is grateful,too. my face was like this, but now i’m smiling again.

Image

it was nice to volunteer. nice to feel useful. to offer help for free. to have fun.

it was nice to use some colors and brushes again. the silence among us was expected, cause we didn’t have time for unnecessary talk while we were amused by the color splash in our heads.

Image

it was nice to watch some spanish movie on my own. but we shared the popcorn. our eyes met and you didn’t seem like a complete stranger anymore.

it was nice to go to a familiar place to have a drink. the same beer had better flavor than any other day. and i was happy to be sitting there alone and not feeling lonely.

Image

all beauty must die

thornna slavlje antunu kojem majka mi se moli došli smo u tvrđu kao zmija roj u gužvu, razglas iz crkve zbori: ne ulazite ako ne morate, a ako ste već tamo, brže izađite, jer gužvu stvarate samo. moji se pitaju treba li probati ući, ja osjećam da moramo, jer kao pravu nevjernicu nešto me vuče u crkvu u kojoj nisam kročila točno jednu godinu. ušli smo, ljudi se poklanjaju kipovima svetom vodicom a tata stane u red za cvijet koji će kupiti. svi priželjkujemo da to bude ljiljan, pa tako i žena neka, pored koje sam stala, kaže volonteru koji dijeli cvijeće pružajući joj ružu: ja ne bih to. dok je gledao u nju, pa u ružu, ja kažem mami: ali baš je krasna. on pogleda u mene te mi pruži ružu kao dar moje ljupkosti.

to je najljepša ruža koju sam ikada vidjela, možda i najljepši cvijet koji sam držala u ruci ili na koji sam samo i pomislila. ljepši od van goghovih suncokreta i wordsworthovih narcisa, cvijeće tako kompleksno i čudno.  jedna je ruža rascvjetala kao da će otpustiti latice svakog trena, izgubila je boje, postaje blijedoružičasta. ali bogatih je latica i raskošno se raširila i ističe se među svim ružama. sa stapki je okružuju još četiri ruže, zatvorenih pupoljaka tamno ružičastih, izgedaju već tako staro i iskusno iako još stoje zatvorene, kao da ne trebaju procvjetati jer su već dovoljno živjele. suprotnost su ovom procvjetanom cvijetu kojeg krasi nevinost, naivnost, djetinja igra, a istodobno melankolična sjeta. kako li je divna ta jedna ruža, a najdivnija je zajedno sa svojim prijateljicama.

i dok sam ju držala, osjetih trn koji nije (s razlogom?) odstranjen poput drugih, trn koji tako strši da ga je nemoguće ignorirati. treba ga se riješiti, kaže tata. to je greška, nisu ga odrezali. ne, treba ga ostaviti na miru. to je sudbina tog trna da stoji prkosno i divlje, nepokolebljivo. raskrvario mi je nekoliko prstiju i dlan, jer sam uporno zaboravljala na njega, a on me je ponosno podsjećao na svoje postojanje.

DSCN2044

 tata mi je odlučio kupiti nešto na kirvaju/kirbaju. nisam se mogla sjetiti što bih htjela jer nije  mi ništa ni trebalo. onda sam ugledala nju, pletenu, drvenu, slatku, sa dijagonalnom ručkom umjesto poprečnom, sa proštepanom sredinom, dovoljne veličine, savršenih dimenzija. niti preduboka, niti preplitka. sa savršeno ispletenom pletenicom na vrhu, na početku, ili završetku nje, ovisno gdje krećeš. nudili su mi i savjetovali druge opcije, možda ljepše oblike ili veličine, no držala sam se nje, koju sam prvu ugledala i za nju zapela. i tako sam dobila pletenu košaru. ići će divno na ručku bicikla, uz već postojeću, fiksiranu, plastičnu košaru. podsjetila me na malenu košaru koju sam imala u djetinjstvu; ubrala bih cvijeće iz vrta i prodavala ga obitelji i susjedima pa si išla kupiti žvaku ili ledeni štapić.

DSCN2057košara je bila savršen nosač moje nove ruže koja je divno prijateljevala sa oblikom košare, dovoljno velike da drži ružu a dovoljno malene da dozvoli ruži da strši i bude oku ugodna prolaznicima i meni koja ju nosim poput suvenira ili trofeja. kad sam stigla kući obogatila sam košaru povrćem i feta sirom te vratila ružu u nju. odlučila sam je odnijeti u stan. imam stan u koji mogu donositi stvari. ponekad donesem i ljude. ali ovaj put košara je bila moj gost. držala sam je dovoljno čvrsto, a ruža je plesala u ritmu koraka zajedno uz stabljike mladoga luka koji je visio do poda. do sljedećeg prijevoza cvijeća i ostalih dobara, ona čuva zelene kisele jabuke dajući im toliko potrebnu slatkoću.

title:
-No set-chaos-New set-
tags:
title:
-No set-chaos-New set-
tags: