kako sam našla posao (ili je on našao mene)

Došla sam u svoju atenu ne znajući što će biti, ali znam da sam svaki dan željela otići i ostati jedno vrijeme. Tražila sam sobu za iznajmiti a u međuvremenu sam bila kod svoje grčke obitelji. Kod mog najdražeg prijatelja koji se oženio netom prije i vratio natrag u albaniju. Bila sam kod njih nekoliko dana i tražila po internetu neku sobu za sebe. Stranice na engleskom su nudile pretežno stanove za erasmus studente i to za dvjestotinjak eura za jednu sobu u stanu. A ja sam htjela živjeti na exarhiji i po mogućnosti sa grcima, po mogućnosti sa više ljudi i sa curama i dečkima. Otišla sam svaki dan na exarhiju i tražila nešto, neki znak, nekog tko će mi pomoći i tko će me usmjeriti što da radim. Otišla sam u jedan kafić i pitala cure znaju li u blizini tko iznajmljuje sobu i tko traži cimera. Djevojka je rekla da je to vrlo teško za naći ali neka probam na internetu. Reko tražim stalno pa ništa. Ili je prestar oglas ili je preskupo. Onda mi je rekla za neke grčke stranice za iznajmljivanje od kojih sam neke već znala, i pokazala mi na laptopu i potom mi napisala u bilježnicu naziv jednih novina kao naš mali oglasnik gdje objavljuju najnovije vijesti. Kaže izlaze svake srijede pa neka probam. Ja sam se zahvalila i otišla. Sutradan sam opet otišla na exarhiju, s obzirom da promijenim šest stanica busom, osam stanica metroom i onda još jednu stanicu drugom linijom metroa, pa od metroa hodam desetak minuta do trga, treba mi gotovo sat vremena. Ali ja sam išla jer nešto me vuklo tamo svakog trena. Onda sam došla do nekog rasta kafića gdje možeš pušiti nargilu, ali pošto nisu imali internet, otišla sam u kafić pored. Vidjela sam free wifi znak i unutra lijepe stolove te puno mladih, pretpostavljam studenata, pa sam odlučila osati. Na kraju sam ostala tolko dugo jer sam zaboravila na vrijeme a i ugodno sam se osjećala, da je netko za šanka, kasnije se ispostavilo vlasnik, pitao želim li što još popiti (jer kavu sam popila prije dva sata). Ja se zahvalila i reko neću ništa, a on navalo ajde ajde. A toliko mi se pila još jedna kava, ali tako sam valjda naučena da trebam biti skromna ili s druge strane da ne treba nikom ostati dužan. Kad sam po peti put odbila kavu, konobar mi je donio ledeni čaj. nisam ni slutila da ću s tim dečkom uskoro raditi i pričati. Baš mi je sjeo taj čaj. Kasnije sam se otišla zahvaliti čovjeku. sjedio je sa ženom kratke kose pune tetovaža, ista ona kojoj sam neki dan posudila vestu da nosi jer joj je bilo hladno. uglavnom zahvalila sam se i rekla mu da tražim stan u blizini, pa ako išta sazna neka mi javi. Isto tako tražim posao pa ako zna nekog da nudi neka mi javi. Ostavila sam posjetinicu što sam pravila za svoj nakit chaosdinica i napisala br telefona. On me pitao znam li kuhati. Reko znam, al kakve to veze ima. Pa kaže traži pomoć u kuhinji pa jel bi željela tu kod njega raditi. Reko da željela bih. I kaže eto javit će se on meni.Sutradam ne zvao i kaže ajde dođi našao sam ti neku sobu. Ja dođem za par sati a ono soba u hostelu za 7 eura noć. Reko nebi ja u hostel ja bi nešto svoje. Kaže ima neki stanćić tu u blizini se izajmljuje. Reko nebi ja sama živjela to mene strah ja  bi s ljudima da ne budem usamljena i to. Kaže ima njegova prijateljica nekog prijatelja koji ima stani praznu sobu (kasnije sam ga upoznala u kafiću, simpatičan momak, al već sam odučila živjeti sama). I onda ga pitam za posao, kaže on meni ajde dođi sutra oko 9 ujutro pa pitaj konobara da te odvede do eleni, od nje ćeš sve naučit, za desetak dana možeš sve svladati. I tako sutradan uđem u kafić i odem u kuhinju i objasnim curi da ću ja možda raditi ovdje. Tako je sve počelo… iz istih onih novina koje mi je ona cura preporučila sam nakon tjedan dana našla stan na exarhiji, četiri minute uzbrdo a tri nizbrdo od kafića u kojem još uvijek radim.

kad ću početi živjeti?

Dva puta sam plakala odkako sam došla. Prvi put jer ne mogu naći posao. Drugi put jer ne mogu naći stan. Rekli su mi, nitko te tu ne treba, što ćeš raditi? Predavati engleski? Držati instrukcije? Vidiš kakva je kriza, ljudi se bore za koricu kruha, a ti si se sjetila kako bi baš tu bila. Zašto ne odeš u neku sređeniju državu, gdje će te cijeniti kao radnika, gdje će biti posla za tebe, gdje ćeš imati novce koje ćeš krvavo zaraditi. Kako ne shvaćate, da ne želim živjeti da bi radila, i zaradila. Za što? Za mirovinu koju možda i ne dočekam? Za djecu koju nemam? Za sve ono što propuštam sada da bi možda jednog dana ako doživim mogla okoristiti? Želim raditi da bi (pre)živjela ovdje s malo onog što mi treba. Što sam trebala, još nekoliko godina predavati na pola radnog vremena u školi da si priuštim nekoliko mjeseci lagodnog života ovdje? Što sam trebala, opet godinu dana štedjeti da bi na kraju imala samo za platiti školarinu na fakultetu? Što sam trebala, četvrtu godinu zaredom se prijavljivati za stipendiju, očekujući da će me helenska vlada financirati da studiram u njihovoj zemlji jer evo samo su mene čekali, jer eto baš sam vrlo pametna, a i fakultet sam čak završila. Što sam trebala čekati, koga, kakav znak?. Koliko dugo trebaš odgađati život da bi ti se on konačno isplatio? Kad ću početi živjeti??? Mislim da je odgovor: sada. Ovdje je tako (kao i kod nas), sutra se probudiš i ne znaš hoćeš li imati posao. Hoćeš li imati novca za hranu i režije. Hoćeš li završiti na ulici u nekom kutku sa jednim prekrivačem i kartonskom kutijom koja ti glumi dom. I, ako te sreća nije potpuno napustila, sa uličnim psom pored tebe koji je neljudski slobodan a opet će ti se vjerno vraćati. To je sve što ćeš imati. A neki nemaju ni to. Neki nemaju srce i dušu. I to je tužna ljudska sudbina. Samo sa hrpom novca ti si nitko i ništa. Ti si posljednji šljam na ovoj planeti, ti si buha u krznu onog uličnog vjernog psa. Jer tvoja je duša prazna, mrtva i izgrižena od silne pohlepe. Izgubio si onu zadnju trunku radosti i uživanja, ti životariš, ne živiš. Samo se nadam da se to meni nikad neće dogoditi. Da nikad neću biti bogata novcem i imovinom. Da neću istrunuti u nečijem krznu.

pogrešno zaljubljena

Svi te uče iz filmova, bajki i ponekog realnog  života, da ideš za onim kojeg voliš, da budeš sa onim s kojim želiš biti, jer ljubav  uvijek pobjeđuje. To je najjača sila koja pokreće ovaj svijet i na kraju ga i održava na životu. Sve te to uče. A onda ti kažu: to što voliš nije dobro, to je krivo, jer nije normalno, jer je drugačije. Jer mi ne razumijemo. A kad pitaju zašto, ne mogu odgovoriti jer ne razumijem ni ja. Samo znam da sam opet sjedinjena s onom koju volim, u koju sam se zaljubila još na fakultetu, kada si mi pričao o njoj koja je ousia i filia.  potom u stvarnosti. Na trenutke sam mislila da i ne postoji. Što je istina, ne postoji onako smjela kako je nekada bila, ali se njezina prisutnost itekako osjeti u sadašnjem duhu/dugu. S njom želim biti i to je jedino što znam. I prema tome idem. Svaki dan u svom osijeku, razmišljala sam o njoj, radila za nju i nadala se njoj. I sve one tjedne u španjolskoj dok sam bila na praksi u predivnoj valenciji sa predivnim ljudima i predivnom dušom, želja nije nestajala, nego sam pronašla ljude koji su me približili njoj. Ona je bliska ljudima, i osjećala sam ju gdje god sam išla, ali tako mi je nedostajala kao što majci nedostaje svoje dijete ako su razdvojeni, i kao što ženi nedostaje njezin čovjek kada ih okolnosti natjeraju na rastanak. Neke stvari i ljude ne trebaš voljeti jer nisu vrijedne te silne ljubavi. Ali neke, neke treba (za)držati i ne puštati.
Vidjela sam svijeta i proputovala najljepše predjele država i gradova, upoznala predivne ljude od kojih sam neke nesmotreno pustila iz života, naslušala se divnih životnih priča, i onih manje sretnih sudbina. Ali srce sam ostavila već nekom drugom. Ne znam hoće li ijedan čovjek sa svojom prosječnom ljudskom ljubavi ikada doseći takvo poštovanje koje graniči s ludošću i manijom, i hoću li ja ikada moći nekome pružiti onakvu ljubav kakva se očekuje od mene i kakvu netko zaslužuje. možda možeš narediti umu gotovo bilo što, ali srce uvijek pokazuje neposluh kada su u pitanju njegovi odabiri.

Ti sigurno misliš kako sam sve ostavila iza sebe, i kako ću zaboraviti tko sam i što sam, odakle potječem i koga ima u svom životu. Ali reći ću ti jednu stvar. Sve sam vas ponijela. Tu ste mi, u nekim malim džepićima, spremljeni. Ljubomorno vas čuvam. I često razgovaram s vama. Iako možda ne čujete uvijek.

slobodna

Budna do 6 ujutro, pitam se odakle mi snage uopće. Poslje 10 sati rada jedino što mi je trebalo je pivo iz kioska i beton na Exarhija trgu. Odakle mi energije?  Od ljudi, od sunca i hrane.  Ovdje sam tri tjedna, u svom najdražem gradu, u svojoj najdražoj državi. Čini se kao vječnost, a opet kao da sam se jučer probudila ovdje i zaboravila gdje sam.

Iako svaki drugi dan radim besplatno, tako cijeli mjesec, na mnogo sam stvari zahvalna, pa i na prilici koju imam. Prilika koja je uskraćena mnogima ovdje sa možda više prednosti i sa više iskustva. Kako si dospijela ovdje, od svih mjesta na svijetu, pitaju me, kako si našla posao tako brzo, usred ove krize i neimaštine, pitaju se. A zašto vi volite grčku i u njoj ostajete, pitam ih. I uvijek mi odgovore s nečim pozitivnim.

Gledaš me na ekranu i govoriš kako sam ti lijepa, kako izgledam dobro i kako mi je lice čisto. Ja ne vidim razliku, ali valjda ti znaš bolje. I preko kamere si prepoznala novu naušnicu u nosu koju sam kupila od svog novog poznanika koji mi je prišao prvi dan u kafiću, dok sam još bila sama i bez ikakve pomisli da ću tamo ostati. Predobro me poznaješ.

Sjetim te se svaki dan, kad te vidim u drugim ljudima, kad te prepoznam po tuđim gestama, kada drugima pričam o tebi, ili kad me misli navedu na razmišlanje o svom životu novo starom, kad uhvatim koji trenutak praznog hoda između svih sati rada.

Ali stignem i uživati. Stalno, gdje god da sam, što god da radim. Realno gledajući, ja ne moram biti ovdje. Ja ne moram prati čaše i pripremati hranu. Ja ne moram učiti taj strašni strani jezik. Ništa ne moram, i zato sam slobodna. Ovdje slobodna od okova koje sam si sama nametnula u svom lijepom ugodnom lagodnom životu. Slobodna sam od loših misli, i kivnih ljudi, slobodna od negativnog stava, slobodna od fizičkih bolova. Slobodna sam u umu i u srcu. Ostavljam mjesta za nove događaje, i za nove ljude. Ostavljam prostor i za pogreške i propuste, i za krive odluke i za krive procjene. Ostajem pri svojoj naivnosti koliko god da me košta.

Zadovoljna sam ovdje. Dok šećem starim ulicama ovog tebi možda oronulog grada, dok gledam grafite, dok gledam uličnu nejednakost i različitost, dok natucam grčki, dok se vozim metroom, dok perem čaše, dok kupujem wc papir, sol i ostale esencijalne potrepštine, dok spavam na podu u sobi bez pokućstva, ja sam zadovoljna. Jer srce mi je na mjestu nakon tolikih godina žudnje.