maybe

opet ti je bilo lijepo čuti glas. možda bi bilo još ljepše vidjeti te opet. možda ćemo se opet sresti, a možda i ne. možda nam se putovi unakrsno povežu, sa raznim skretištima tračnica koje će se sjeći u nekoliko točaka, a možda nas spoji ista pruga vlaka u kojeg uskočimo.
možda ti nisam trebala poslati poruku lošeg sardžaja, možda sam sve okončala time. a možda sam si dopustila da budem ljuta i da u trenutku kažem što mislim i kako se osjećam. možda je ovaj svijet satkan od ljudi koji bukte u sebi od neizraženih osjećaja. možda je život dobio zabranu korištenja i iskorištavanja svojih emocija za dobrobit čovječanstva i održavanje korektnih međuljudskih odnosa. a ja želim biti slobodna. koliko god voljela živjeti iz dana u dan, neočekivano, sretno ili nes(p)retno, opet moram odlučiti trebam li se uhvatiti za tebe i pokušati te zadržati, ili te pustiti da odeš kao da nikada nisi ni postojao.

Maybe we’ll last, maybe we’ll die.
Maybe we’ll fade away and expire before we even existed.
Maybe I’ll love you forever, or maybe just for another day or two.
Maybe we’ll kill one another or maybe we will have to commit suicide not to (get) hurt.
Maybe your demons can play with mine, and maybe our demons can’t get along well.
Maybe we could be happy without even pretending.
Maybe we could be not happy together, you and I.

jedan listopadni dan

Današnji dan vrlo težak i vrlo traumatičan je bio. U trenu su mi se srušile sve kule i predodžbe o idealnom svijetu u kojem živim, došao je trenutak kada htjela sam se pokupiti i ostaviti sve što sam ovdje stvorila i stekla, ovaj svijet, i pomislila sam se vratiti u svoj dom u svoju zemlju u svoju obitelj, u svoj posao stari, u sve što sam imala i ostavila, poželjela sam sve ljude i sve prijatelje na okupu, poželjela sam pobjeći a kao da mi nije dosta bježanja i traženja.
šef me osramotio i izvrijeđao, neki prijatelji okrenuli leđa protiv mene, onaj kojeg sam željna me ignorira danima. U jednom trenu mislila sam da ne mogu više podnijeti. Htjela sam vrištati, htjela sam otići i tražiti svoje neplaćene dane da mi isplati konačno, htjela sam svašta reći.

Ljuta sam na šefa što me je danima zvao da dođem ranije raditi i što sam radila bolesna i što sam otišla s posla, da bi mi nakon sedam sati dao dvadeset eura. Za to sam ljuta. Ljuta sam što nisam pospremala kuhinju i što mi je rekao da ne radim svoj posao, ljuta sam i kivna na sve. Htjela sam vrištati. A samo sam plakala. Onda si mi rekla, nemoj da te vidi takvu, onda će postati zloban prema tebi. Onda će te još više izvrijeđati.
Pa sam se smirila, počela sam pjevušiti edit piaf, počela sam se opuštati. Onda si me ti nazvao, izgleda me se ipak ne želiš riješiti. Onda je u mojoj glavi film dobio preokret i postao tragedija sa sretnim završetkom. I ovaj dan je opet imao smisla.

kako i koliko smijem voljeti?

Volim svoje roditelje najviše na svijetu. Volim svoje bratiće. Oni su moja porodica, moja krv, moj oslonac. Volim svoje prijatelje. Njih smijem imati koliko želim i svakog neljubomorno dijeliti sa drugima.Volim svog najdražeg čovjeka u životu. Mog pravog prijatelja. Volim djecu kojoj sam predavala u školi. Volim na razne načine različitim intezitetom.

Sad mi reci, je li moguće voljeti jednog čovjeka samo i pronaći sve u njemu što od osobe i ljubavi želiš? Upitaj se. Jer ja ne znam. Ja nisam sigurna.

Volim ne jednog, ne dvojicu, već trojicu volim. Volim tri različita grka. Svakog na svoj čudan poseban način. Smijem li si to dopustiti? Jer moje srce mi je to već dozvolio iako nije ni pitalo razum za objašnjenje.

život je kratak i zato se nemoj skrivati pod čeličnom maskom zatomljujući osjećaje tamo gdje postoje. otvori srce i daj mu slobodu da se razvija.

volim te.

volim vas.