Ples kapljica

ples kapljicaUhvaćena sama sa sobom kako promatram uljne kapljice kako se stapaju pod svijećom. Bilo ih je deset. Sada su ostale četiri. Igraju ples nježnosti približavajući se jedna drugoj. U pozadini svira Vangelis i ovoga puta me ne podsjeća na nikoga osim na spokoj i mir u svakom čovjeku kojeg sam srela negdje putem.
Ove stvari ne bih mogla nikome objasniti, niti bih mogla tako što dijeliti. Smješkam se bespotrebno, jer znam da sve će biti dobro. Stvari će sjesti na svoje mjesto, čak i ako nisu u odgovarajućem kalupu, prilagodit će se već nekako. Donedavno sam samo maštala u iznajmljenom stanu, večeras prvi put spavam u njemu. Mislim da će mi to donijeti unutrašnji mir a istovremeno me približiti ljudima. Drago mi je kad šutim, a istovremeno razgovaram sa svojim mislima. Ponekad ih se bojim. Ali to je valjda normalno. Nekad mi je zanimljivije slušati kakve odgovore daju glasovi u mojoj glavi nego li čekati prave ljude da ih izgovore. Oni ionako rijetko kada mogu biti toliko zanimljivi.
Pogledala sam sva četiri kuta sobe prije prvog sna, ali snovi su mi bili u granicama normale. Zaboravila sam što sam sanjala u snu. ali sam se probudila sa hrpom snova.

forever

novogodišnje odluke 2012/2013/2014

napisano veljača 2013 u Bracika bilježnicu*
U novogodišnjim odlukama ionako uvijek zakažem pa kasnim koji mjesec, ponekad i godinu. Nema odluke o prestanku pušenja i ostavljanju alkohola kojeg ionako konzumiram u razumnim količinama, kad sam sama ili u društvu. Više su to one iste želje i snovi koji se provlače konstantno kroz moj život.
Neke sam ostvarila nedavno, poput one da ću iznajmiti stan u Grčkoj. Nije bilo kako sam se nadala, ostala sam samo dva tjedna, jer morala sam se vratiti obvezama poslu i stvarnosti koliko god sam željela ostati dulje i biti korisna sebi ili društvu ili što već, ali ipak sam malo umirila srce i zadovoljila želju nakratko.
Planove ionako ne pravim jer ne smijem niti želim utjecati na neku višu kozmičku silu koja upravlja našim sudbinama. Kažu ljudi sve se događa s razlogom, pa onda će se i dogoditi valjda. Ako je potrebno. No neću se dalje od ovoga pomaknuti budem li samo sjedila i čekala da nešto dođe samo od sebe. Zato ću s tobom Bracika podijeliti svoje planove za bližu budućnost, nadajući se da ću živjeti dovoljno dugo da ih realiziram.
Dakle nakon odrađenog staža položit ću nastavnički stručni ispit sad u veljači,  potom ću (opet) početi učiti grčki za onaj godišnji ispit u svibnju. Ići ću u Beograd, položiti osnovni stupanj grčkog, iskazati se pred ispitivačima helenske republike. Sa certifikatom u rukama, koji mi neće izgleda puno pomoći, opet ću se prijaviti za postdiplomski studij. Onda ću do kraja lipnja raditi u svojoj dragoj školi, onda ću dobiti otkaz. Tada ću opet ići u Grčku, a u međuvremenu, prije ili poslije, ću otići u Albaniju na svatove mog dragog prijatelja. Možda će i moji roditelji biti na vjenčanju pa ćemo se sresti. To bi bilo prekrasno.  Ovaj puta ću u Grčkoj iznajmiti stan sa balkonom, i tražiti cimere sa psom. Imat ću psa, na bilo koji način. U međuvremenu ću i u Osijeku tražiti stan za iznajmiti, sama ili sa ljudima, samo da je s balkonom i da visoko gleda na ulicu, te da me nitko ne nadgleda i ne interesira. Samo moram naći načina kako sa 1600 kuna platiti stan i režije i još uz to  imati što jesti. Ali kako kaže ona stara, tko želi, naći će način, tko ne želi, naći će opravdanje.
Uz sve te sebične želje, samo želim da mi je obitelj zdrava, moji bratići da lijepo odrastaju, i da su mi mama i tata dobro. Samo ne želim da ih moje nezadovoljstvo razdvoji i da nas moja ogorčenost i melankolija uništi. Grozno mi je gledati njih tužne kako gledaju mene nezadovoljnu, kako mi ne mogu pomoći, i to ih razara iznutra. Oni bi samo željeli da budem sretna, ali pod njihovim uvijetima. Nećemo se petljati u tvoj život i odluke, ali najbolji smo ti kada ti sredimo posao i kada lijepo radiš u školi, šta ti fali, pod našim si krovom i imaš mnogo više od drugih. Lijepo radiš, zarađuješ đeparac, imaš super posao, ne naradiš se puno, umoriš se malo, izlaziš, provodiš se i tako. Samo da ti izbijemo iz glave sve te silne ludosti i hireve koji te drže već godinama, tad bismo bili najponosniji na našu kćerku.
Ma kakav studij još jedan, kakav putovanja silna, misliš da je drugdje bolje nego li tu? E pa silno se varaš! samo se trebaš zaljubiti opet, naći si dečka, pa ćes se valjda smiriti. Imaš gotovo sve a nisi zadovoljna, drugi bi umrli da imaju posao takav, i da tako dobro žive. Pa već si dovoljno odrasla, treba i raditi malo, a ne samo lutati i mijenjati mišljenja. Kako li ćeš mirovinu zaraditi???
Ja se iskreno nadam da ju neću ni morati primati, možda ju neću ni dočekati. Jer koji će mi kurac mirovina. Ili ju neću imati s kim podijeliti, ili ju neću imati kako potrošiti. Jer ću biti nepokretna i nesposobna za putovanja. Ako me sada toliko leđa bole, znam da će se stvari samo pogoršavati. Hvala lijepa, ali starost ne želim dočekati. Pogotovo ne ovako nesretna i neispunjena. A da ne pričam kako alzehajmer vlada u obitelji pa već vidim kako polako glupim i zaboravljam.
Moja najveća životna dugoročna želja je onaj hostel sa kafićem, znaš dragi Bracika da već skupljam stvari po tavanu za njega. Ali to je zaista samo san, znaš da nu kuću nemamo osiguranu, a kamoli ikakvu drugu nekretninu, mogli bi sutra završiti na ulici, biti izbačeni iz zidova koji je moj pokojni dida postavio. Ali niti želim vezati se za materijalno, želim biti slobodna od svih stvarnih okova. Ali da bih voljela imati hostel, bi. Živjeti sa strancima i dopuštati ljudima da ulaze u moj dom i gledaju kako sam ga slatko uredila, eklektično. I da pripremamo tematske večeri i da pravimo izložbe razne sa neafirmiranim umjetnicima, da prodajemo nakit i ostale rukotvorine, i da se smijem svim srcem jer bi mi srce bilo na mjestu.Sada dok ovo pišem mi srce poskakuje od silnog uzubđenja, zamisli kako bi bilo kada bi se to realiziralo jednog dana.
Možda trebam ići u tom smjeru. Za početak, tražiti hostel koji bi me primio da radim. Ali ne ono hotel sa ružnim mračnim sobama u kojima ljudi idu počiniti samoubojstvo, već hostel poput onog u Ljubljani u Metelkovoj, bivši zatvor u skvoterskoj četvrti. Oh kako bi tamo voljela živjeti! Samo da je još u Ateni takvo što, to bi bilo ispunjenje mojih snova. Ako Atena ne uspije, bože moj, morati ću naći načina kako se vratiti i tamo ostati. Možda bih mogla ići na brod raditi, počela sam o tome razmišljati intenzivno. Što mi je šest mjeseci lošeg teškog života za šest ili više mjeseci predivnog života. Možda se trebam poštenije potruditi za svoju sreću. Možda trebam naći način da zaradim novac kojim ću kupiti svoju slobodu, jer ovdje nikada neću tu slobodu naći, a bome ni novac sa ovakvom situacijom. Dosta mi je gledati tužne priče, vidjeti bijes i mržnju u ljudima a istovremenu neku gnjusnu indiferentnost, slušati negodovanja i tužopoljke, prihvaćati da nas veliki potkradaju a mi kao sitne ribe hrlimo u ralje kita ili bolje rečeno morskog psa. Gadi mi se sve i gade mi se svi. Gadim se sama sebi kako mogu biti ravnodušna prema svemu. Kako ništa ne poduzimam povodom svoje budućnosti. Kako radim u školi na trećinu vremena i kako pokušavam uštedjeti mizerne eure da još barem koji tjedan provedem tamo gdje želim ostati.
I onda slušam priče od ljudi koji znaju ljude koji imaju muda i koji su otišli i nešto si sami stvorili. Koji nisu imali zaleđe roditelja i novac na kartici, koje nisu povlačili za rukice i držali pod staklenim zvonom. Koji su zaista bez ičega i ikoga stvorili nešto. Sve to slušam i onda ne vjerujem. Prvo što si pomislim: oni su imali sreće. Nikad ne pomislim: oni su imali hrabrosti.
Samo želim biti jedna od njih. A tako se bojim, strah me svakog novog dana, strah me svake promjene. Strah me stalnosti. Strah me samoće. Strah me ljudi. Ali želim biti jedna od njih. Možda to nikada neće učiniti moje roditelje ponosnima. Ali će možda učiniti mene.
Ostaje mi uvijek brod. Onda bih si mogla priuštiti luksuz, kupiti si studij, možda upisati umjetnost na onom atenskom umjetničkom fakultetu gdje predaje onaj uspješni dizajner što pravi dr.Housea i ostala lica od sitnih sličica. Mogla bih platiti umjetnost, iako je umjetnost neprocijenjiva. Ako mi to ne bi zagrijalo i uvećalo srce, tražila bih dalje. Želim jednom otići podučavati engleski dalekoj siromašnoj djeci, jer oni bi slušali i uzvraćali zahvalnošću i svojim znanjem. Mogla bih pomagati drugima i time pomoći sebi. Možda zato i volim silna volontiranja. Kao radiš nešto besplatno jel si dobar, pun morala i zdravih vrijednosti, a zapravo sebično popunjavaš rupe u srcu i možda se iskupljuješ za ostala sranja koja radiš u životu. Uglavnom, što želim, ne želim mnogo, ali vjerojatno želim nemoguće.
Prvo i dalje želim psa. Nedostaješ mi Westie moj, zadnji pet godina sam isprazna jer sam te voljela 16 godina. To je najviše i najdulje što sam nekoga voljela osim svojih roditelja koje poznajem dulje. Toliko mi nedostaješ a ne mogu ti ni na grob otići, već godinama izbjegavam taj kutak u bašći gdje sam te pokopala vlastitim rukama. Možda i kaznu mogu dobiti zbog toga, ali zaboli me, griješila sam i gore zakone. Sve ove godine me mama i tata mole da ti napišem nešto na onu drvenu pločicu, a ja ni to ne mogu ispuniti.  Znam da si morao otići prije jer si ispunio svoju ovozemaljsku svrhu. Ali nije u redu da više nikad nemam psa samo zato što će me i drugi ostaviti. Nije stvar sebičnog nedostajanja nekog kog izgubiš. Stvar je sreće koju nećeš ni iskusiti jer si kukavica i izbjegavaš bol. Želim psa. Pa onda sve ostalo. Stan sa balkonom i život pun radosti i sreće. I kreativan rad želim. Želim bojati zidove. I ljubavi malo želim. Ovaj puta dati, ne samo primati.

*Prosinac 2013.
stručni ispit položen
diploma A2 grčkog jezika čeka u helenskom centru u Beogradu
živjela sam pet mjeseci u stanu s balkonom u Osijeku
provela sam najljepše trenutke sa dječicom u školi
volontirala sam na festivalu i doživjela the Prodigy uživo
bojala sam kućice raznih zemalja za ulazak u EU
izradila sam vojnike od slame na Slama festivalu
prodala sam nekoliko ogrlica na sajmovima
išla sam na putovanje sa roditeljima kroz BiH, Crnu Goru i Albaniju
nakon svatova u Albaniji došla sam u Grčku
prepisujem ove riječi iz Atene, iz svog novog doma na Exarhiji. Živim sama.
stipendiju nisam dobila ni ove godine, a sveučilište je i dalje zatvoreno. Ne studiram.
pripremamo tematske večeri, izložbe, svirke, bazare, na kojima uglavnom perem čaše. Radim u kafiću.
jučer sam prodala nekoliko komada nakita jer sam konačno pokazala nekim ljudima što izrađujem. Tu sam i dalje kukavica.

Novogodišnje odluke 2014:
želim se ne bojati kritike na moj kreativni rad.
Želim razviti deblju kožu za komentare pogrde naredbe i autoritete.
Želim znati kad treba zašutjeti.
Želim ostati zaljubljena.
Želim zdravlje sebi i svima kojima je potrebno. (kako glupo, pa kome ne treba zdravlje)
Mnogo toga još želim.

I da, i dalje želim psa.

zavodnik protiv volje

Ovo je ludost. Ustati iz kreveta u mrkloj noći jer ne mogu prestati misliti na njega, o njemu, s njim. Umjesto da odem spavati da sutrašnji ili prekosutrašnji dan brzo dođe da ga zapravo vidim.
Čak i sad kad ga imam napokon i u stvarnosti ne mogu prestati maštati o njemu.
Kakva je to zbrka u glavi?
Prošle sam godine shvatila, nisi ništa posebno drugačiji ili bolji. Uspjela sam vidjeti prosječnost u tebi, prosječnost koja me zgrožava u svim prosječnim ljudima.
Možda te volim i dalje, ali te više ne trebam. Više mi se ne sviđa ono što vidim i osjećam. To su bile moje misli. To je bio zaljučak naše nedovršene priče.
Pokušala sam te izbaciti iz sebe, uspjela sam i ne pomisliti na tebe u ovom ludom gradu, ne potražiti te u drugim ljudima, ne vidjeti tvoje lice na tuđim licima. Izbjegla sam te tjednima i mjesecima bez potrebe da ti se javim, da ti dam do znanja gdje sam pokrenula novi život ili otpočela stari. A opet si me nekako pronašao na kraju. Opet si me zarobio. Ti glupane. idiote. budalo.
Sad je toliko smjelosti u tebi da to graniči s drskošću.
Kad me pitaš jesam li ljuta, nisam. Kad me pitaš jesi li me povrijedio, jesi.
Što si mi napravio? Ništa. U tome i jest problem.
Sada popravljaš situaciju ili se iskupljuješ za propuste? Jesu li ti se osjećaji pojavili ili su se povratili?

Kako god, dovoljno mi je ne znati.
Dok si tu negdje blizu mene, to je sve što trebam. Hvala tebi i hvala moirama što su mi te vratile.

Image
Zavodnik protiv volje
“Ispraznu on riječ ispali, za zabavu, u zrak –
 na to jedna žena pade, zamislite, ipak.”
(F. Nietzsche)

Aside

is this reality real?

distorted sleep
The time has come. This is it. The moment I’ve been waiting for. Forever. Finally. The moment when I don’t want to fall asleep.  The time when my reality is better then my dreams.
If I close my eyes, is it all going to vanish?
If I wake up the next day or night, will I still remember the exact moments I had lived?
Probably not. But I might remember feeling(s). Feelings that were once (not) real. Feelings that were only imagination and scattered ideas in my heart. They are now in my head, re-lived, alive and kicking. They came out on the daylight. They actually happened. They are fullfilled. Now what?
Maybe we should kiss a little.

Liječim se od radosti

Ne znam kako se ponašati. Ne znam što raditi sa ovom stvarnošću. Ne znam što me čeka, kad je ovo toliko dobro.
Šizim
Ludim
Srce će mi puknuti
Vrišti mi se od silnih naleta emocija.
Od pozitivne energije
Od vibriranja svjetske kozmičke sile
Bracika moj, čuješ li ovo? Čuješ li zvuk radosti u zraku? Čuješ li isčekivanje onog trenutka kad ću opet biti u busu prema svom Osijeku, kad ću se ujediniti sa svojim voljenima, kad ću imati svoje drage ljude pored sebe na onaj način da ću ih moći zagrliti.
Vjeruješ li u onaj osjećaj kad ću se vratiti opet ovdje gdje i dalje želim nezasitno biti. I onaj tren kad ću se vratiti svom čovjeku kao da nikada nismo prestali držati jedno drugo. Sve ove godine. Kao da se nikada nismo pustili da isčeznemo.
Moram pisati riječi čudne da ne zaboravim. Kakav je to osjećaj bio. Moram se liječiti od radosti.
Ništa bolje i više ne mogu dati. Čak ni tijelo niti išta drugo ne može biti intimno poput slova ispisanih na papiru koje nešto znače. Meni. Koje su dio mene. Koje su moje Ja. Pomoću kojih se otkrivam i izdajem. Uz koje se liječim i iscjeljujem. Poput fotografije, napisane riječi uvijek bude osjećaje. Ne daju ti zaboraviti. Tjeraju te da se prisjetiš kako si nesređen, tužan ili sretan znao biti. Kako si bio glup čak i kad to nisi znao.