Areopagus

Image

opet na Areopagus brdu.
po danu besplatno gledaš turiste kako se penju na akropolu.
po noći gledaš sitne točkice grada i zamišljaš krijesnice.
uz sve ono što kaže biblija, mitovi i legende, koliki god (ne)vjernik bio,
ovdje te moraju proći trnci.
neki osjećaji se bude.
sjećanje na davnu i bližu prošlost.
to je za druge ionako samo komad kamena.
a možda je osobno i subjektivno.
tu sam te nekoć davno upoznala po prvi put.
nema veze ako se ne sjećaš. ja ću pamtiti za oboje.
sada se penjem istim stepenicama s tobom pod rukama.
držiš me slobodno a opet dovoljno čvrsto da ne padnem.
sjedim pored tebe i gledam kako se spušta mrak nad Atenom.
fotografiram dijelove naših tijela, mramorni kamen i noćna svijetla.
fotografiram i jednu limenku piva zaostalu od tko zna kada.
ti (mi) se smiješ, što to radim s našim zajedničkim trenutkom.
ali ja znam, to je sve što će mi jednom ostati od tebe.

Image

http://www.sacred-destinations.com/greece/athens-areopagus-mars-hill

raspad civilizacije i raspad sistema

Imam šest eura u novčaniku. I tako već danima. Danas nisam platila grijanje jer nisam bila u stanu kada je čovjek došao kupiti novce, a o struji da ne pričam. Dobro, struju trošim to mi je jasno, ali grijanje?! Kad sam se vratila poslije blagdana shvatih jedan dan da su stavili plin u zgradu, jer je radijator bio topao jednu večer. I tako shvatih da su radijatori ostali otvoreni i da se tri tjedna grijao prazan stan u tri prostorije. A mislim si, ajde bar će mi odsad toplo biti. Kad ono čekaš do navečer da otvore grijanje na sat dva, i onda taman moš ić spavat. Tako to ide ovdje. Tako ljudi žive već godinama. Ili se navikneš i prihvatiš, ili pobjegneš glavom bez obzira. Cura iz srbije s kojom idem na predavanja mi priča koliko je šokirana. U zadnja dva mjeseca se toliko toga nagledala i toliko se nasekirala da i nije sigurna može li tu ostati živjeti. Stan u koji se uselila sa svojim grkom je tobože obnovljen nedavno, a kuhinja joj je puna buba. Samo o bubama priča. I o preparatima za suzbijanje istih. Njihovi su ormari ugradbeni, kuhinje su ugradbene, sve je ugradbeno. Razbiješ pločice i onda ne zatvoriš rupe kroz koje provučeš cijevi, pa ti bube izlaze iz pukotina. Kaže prije nego krene kuhati omeđi kuhinjski pult s likvijem da ne dođu bube u hranu. A i dalje ti se sve gadi. A ako živiš u prizemlju uglavnom imaš problema sa žoharima i ostalim većim bubama i insektima. Ili te posjete miševi kao mene par puta dok sam radila u kuhinji. Osim problema ove vrste, poludiš na birokraciju i papirologiju i bilo kakvo riješavanje inače vrlo jednostavnih stvari. U studenom su potpisali ugovor za interent koji im još nisu uključili, jer kako sam shvatila trebaju ga prvo uvesti pa je to prevelik korak za internetsku tvrtku. Kad sam se ja išla raspitivati za interent, neki su me odbili jer sam strankinja dok su drugi operateri zahtijevali ugovor koji možeš potpisati na najmanje godinu dana, pa sam rekla ne hvala. Susjedi sa trećeg kata su mi čak dali šifru za net koja je točna ali mi se neće prispojiti na vezu i komp samo prekida, ili se zamrzne. Zato još uvijek kradem nezaštićeni interent ali me sekira što su i drugi to otkrili pa veza jako puca, kad se uspiješ uopće prispojiti. I laptop mi jako pati zbog toga. Kada sam tražila stan prije par mjeseci mnogo njih me odbilo jer nemam AFIMI, osobni porezni broj koji svaki grk dobije očito po rođenju. Onda kad sam otišla u poreznu su mi rekli da uopće ne trebam imati taj broj, jer svatko iz EU ima pravo iznajmiti stan na godinu dana sa brojem putovnice. I tako nakom par mjeseci idem ja ipak zatražiti afimi, popunim sve papire, a čovjek na šalteru uzme moju putovnicu pa me prvo začuđeno pita: Što, hrvatska je ušla u europsku uniju? I onda kad sam mu dala papire te ugovor o najmu stana koji sam potpisala (to je jedan od dokumenata koji moraš pokazati da uopće dobiješ porezni broj) , me pita kako sam mogla iznajmiti stan bez tog poreznog broja(!?) (po njemu, taj je ugovor nevažeći i ilegalan).  Onda idemo do faksa. Došla sam u kolovozu u grčku u nadi da ću u rujnu upisati grčki jezik na filozofskom faksu, i početi predavanja u listopadu. Prvo sam našla posao da budem sigurna da mogu ostati i od nečeg živjeti. A onda je senat zatvorio atensko sveučilište zajedno sa odsjekom za filologiju. I tako sam radila u kuhinji i čekala i čekala. Nudili su mi i druge tečajeve i tobože škole privatne ali nisam odustala od faksa. I tako odem u osijek za blagdane, i saznam za staru godinu da se sveučilište otvorilo nakon četiri mjeseca štrajka. 3. siječnja sam bila u busu za atenu, i nakon 24 sata putovanja otišla sam se upisati. Samo sam prvo trebala pokupiti svoje novce koje mi je šef dugovao, jer sve što sam podigla sa kartice nije bilo dovoljno za školarinu. I tako ja molim svojih 260 eura natrag, ali ne. nećeš dobiti novce sad jer otišla si kući za blagdane, i ne radiš dobro i nisi zaslužila. Ček ček… ne radim dobro??? Što mogu raditi bolje od ovoga??? Od devet do dvanaest sati smjenu stojim (jer si bacio plastičnu haklicu iz kuhinje) i ne sjednem ni kad tebe nema u kafu. Kad nemam narudžbe za hranu, onda nešto čistim i spremam, ili jednostavno perem čaše po cijeli dan, basketu za basketom. Došla sam kući bolesna i ukočenih prstiju i zglobova, da bi me doktorica prvo pitala perem li nekad ruke u hladnoj vodi. Što nekad, pa desetak sati dnevno! Jer si preškrt uvesti toplu vodu u kuhinju, kupatilo te u bar. Onda nakon lekcije o reumi i artritisu dobijem svoje lijekove i kremu (ali se onda prehladim i skljokam, pa sam većinu blagdana i odmora u Osijeku prespavala). Uglavnom imala sam mali problemčić u raspravi sa šefom. Nakon što mi je rekao puno ružnih stvari i naučio me kakav sam neradnik, malo sam postala bezobrazna (saznala sam da u četiri mjeseca nisam naučila taj posao i da još uvijek nemam pojma, a ja si mislim pa je teško je napraviti tost kad ne znaš trebaš li prvo staviti salamu ili sir). Sve tjedne, mjesece sam se lijepo trenirala klimati glavom i držati jezik za zubima, i taman kad sam postajala sve poslušnija, eto nereda. Tog trena se izderem na njega, na finom grčkom, (tipa bezobrazni ste, ne želim novac sutra, prekosutra, za tjedan dana, mjesec dana. Želim danas,sad!to su moji novci, ne vaši) nekih par gostiju bulji u nas, a on izvadi snop novčanica iz džepa te mi baci moje eure na stol kao psu. To je bio naš rastanak. Šteta što je tako završio, ali vjerojatno nije postojao drugi način kojim bi sutradan ujutro uplatila novce za školarinu u banku. I tako uplatim školu, odem na faks pisati ispit (placement test) da vidim u koji stupanj pripadam (kažu B1, malo precijenjeno, ali što ću). I od ponedjeljka krećem na predavanja. Samo postoji problemčić. Naš je odsjek nažalost prebačen u novu zgradu pored fenomenalne stare zgrade filozofskog, izšarane, prljave i vrlo neuredne zgrade.  kad kažem nova zgrada, znači da je otvorena taj dan kad su nama počela predavanja. Taman su stolice donosili i stolove sklapali, učionice zid parket i pločice mirišu na novo, a wc-i toliko čisti da i čak i male sapunčiće šarene imaš. Imaš i vrećice zakačene za kvaku od vrata, jer još nema kantica (u grčkoj se toaletni papir NE baca u wc školjku jer bi se cijevi zaštopale). Ali problem je što još nije grijanje uvedeno pa smo se cijeli tjedan smrzavali u učionici i sjedili u jaknama. Nismo ni ploču imali pa su učiteljice pisale po nekoj maloj bijeloj tabli gdje stane jedna riječ te brisale flomaster maramicom za nos. Sad smo dobili i veliku ploču, i kazetofon, i neki namještaj. Možda i grijanje dobijemo uskoro. I svaki dan krenem ja oko 11 ujutro iz stana, 22 stanice busom. Prije podneva evo mene pred vratima, i svaki dan mi čudno kako profesorice kasne, i to sve tri koje nam predaju. Onda saznam da predavanje počinje oko 12.15 jer su nam skratili pauzu pa eto ne moramo se pojaviti na vrijeme. A naravno da svaka profesorica ima svoju knjigu po kojoj će predavati, pa sam već kupila dva nova udžbenika, čekam treći. Onda malo o prometu. Pošto sam kupila mjesečnu samo za buseve, tramvaje i trolejbuse, metro izbjegavam. Busevi su toliko krcati, pogotovo poslije 3 kada završimo. Znači čim izađem s faksa na našoj početnoj stanici (ζωγράφου (zografu) što u prijevodu znači slikar) se napuni autobus, te vozač ne staje na ostalim stanicama jer ne može kupiti putnike. Osim ako netko nije stisnio crveni gumb, što znači da taj netko hoće izaći van. Ako ne stisneš gumb na vrijeme, onda ti se lako dogodi da promašiš svoju stanicu, a još gori scenarij koji mi se dogodio ne samo jednom, je kada zaboraviš mahnuti busu da te pokupi sa stanice, jer ako ne napraviš onaj hitlerski pokret rukom on neće znati da ti baš taj bus čekaš i da želiš ući.
A taj narod je valjda toliko lijen da nitko ne drži mobitel u ruci dok razgovara, svi šeću ulicom i pričaju ko ludi, sami sa sobom, dok im ne vidiš slušalicu u ušima. I onda ti se dogodi da jedan grk pozdravlja poznanika na ulici i viče, τρέχω! (trčim akka žurim) a drugi odgovara, da, i ja isto!, a ti ih u međuvremenu zaobilaziš. I navikneš vidjeti kako zamotaju plastične vrećice na obuću dok pada kiša, i tako gacaju po ulici. I vidjeti ‘unikom’ kako kupi smeće pa zaborave na par vrećica oko kontejnera. I kako šlauhom peru cestu nakon subotnje tržnice. Tako ispiru i lišće i prljavštinu sa nogostupa, samo sve isperu na cestu (što, autima ionako ne treba biti čisto).
Toliko sam se raspisala da mi je zagorio krumpir koji sam stavila kuhati. Kad kažem izgorio znači cijela je voda isparila u međuvremenu (zato sam osjetila čudan miris). Eto sad imam krumpir ispod peke sa fino zagorenom koricom (sad zamišljam da imam pećnicu, ali nemam ni hladnjak još uvijek pa eto nije pećnica prioritet).
Eto vam nekih crtica iz grčkog načina života. Kako rekoh, to ili prihvatiš i naučiš s time živjeti, ili nikada ne navikneš jer ne možeš biti normalan a voljeti živjeti u kaosu.
Da ne pričam kako je normalno izbaciti rabljeno pokućstvo na ulicu, a sutradan više ništa nećeš naći pred zgradom, jer će netko pokupiti već. Neki dan sam tako vraćajući se sa piva na trgu (prvog amstela ove godine) naišla na komodu/ormar pa ga jedva dovukla s prijateljicom do drugog kata. Evo stoji mi u hodniku, maštam o tome kako ću čim opet počnem raditi kupiti boju za drvo pa obojati i te police i onaj stol na kotačiće što sam isto pokupila sa otpada jednom prilikom. A jedna francuskinja s kojom sjedim, ujedno i moja susjeda s kojom se družim, je pronašla madrac zajedno sa krevetom (?) na ulici i to u super stanju. A ja ju taman htjela poslati da kupi nešto iz one trgovine rabljenog namještaja koja je meni dostavila krevet i kauč. Jer da, u grčkoj kad iznajmiš stan uglavnom te dočekaju goli zidovi. I onda prvi dan ribaš parket sa sudoperom jer nemaš niti partviš niti močo za očistiti prašinu. A onda malo pomalo nadođeš. I onda si veseo i sretan što napreduješ i što imaš sve više i više. Eto takvi su grci. Onda umjesto da te nervira njihova naizgled lijenost indiferentnost i nemarnost, počne ti se sviđati takav način života, te i ti postaneš malo χαλαρά (halara), opušteniji, mirniji, kako god paradoksalno zvučalo. Preuzmeš taj lako ćemo način života, i jednostavno počneš primjećivati druge stvari kojih prije nisi bio svjestan jer se nisi imao vremena osvrtati. 15 sati tjedno sjediti na predavanjima, i onda još par sati učiti i pisati nepoznati jezik,biti bez posla, bez novca, bez obiteljskog doma, bez potpore, bez najboljih prijatelja, biti sam bez ikakve budućnosti ili plana. Da mi se ovakva stresna situacija dogodila u osijeku, tada bih ili završila na liječenju od alkohola ili u bolnici sa popratnim bolestima tijela i duše. Ovdje je teško, i drugi mi to redovito potvrđuju, ali kakva je to ludost željeti ostati čak i kada propadaš zajedno sa civilizacijom. Nešto je trulo, nešto je dementno, ljude boli briga za tebe, tebe boli briga za druge, zapravo nemaš ništa. A opet otvoriš oči ujutro i želiš se ustati iz kreveta što prije. Želiš saznati kakav će ti biti dan, kakve ćeš volje leći u krevet.

I shvatiš kako te svakodnevica obradDSCN5508uje. I onda te obraduje vidjeti madrac u tvojoj ulici na kojemu spava jedan beskućnik (koji btw ima spremljen krevet češće nego ja), madrac na kojemu su često nove plahte i deke, madrac na kojemu ga čekaju namirnice iz obližnjeg supermarketa. I onda vidiš vrećicu punu kruha, današnjeg vjerojatno, obješenu na kanti za smeće. Vrećicu koja čeka svoju sudbinu. I onda se pitaš, hoćeš li i ti jednom uzeti besplatan kruh. I bi li te uopće bilo sramota s obzirom na okolnosti. I   onda je već ponoć, a ti još trebaš napisati zadaću za   sutra. I onda se raduješ jer trebaš učiti. Jer ćeš naučiti  nešto novo.

Učiti živjeti. I opet, i opet, i opet.

povratak: atena, ista, drugačija

evo nova stara atena, ista a opet drugačija. jako se čudno osjećam. došla sam u svoj stančić. sve mi toplo oko srca bilo. raspremila kofer, pospremala stan, malo sa metlicom i močom trč-mrč, ono kak se kaže gdje popovi plešu, onda oprala ručnike da se imam s čim brisati, onda sam zaspala. spavala sam 16 sati u komadu. još sam umorna malo. još od osijeka me umor drži, tamo sam kao nadrogirana bila, samo sam jela i spavala. i još bolesna bila. i druge tobože vas sve razbolila kako me krivite. i još su mi se te ruke kočile i grčile, ali su nadošle od kremice i magnezija. toliko sam toga htjela napraviti i obići i ljudi vidjeti a opet tako malo vremena je bilo. samo sam htjela gledati filmove s roditeljima, biti sa obitelji, družiti se sa bratićima i vidjeti prijatelje. previše je to bilo želja i obveza. radosna sam što sam vidjela puno ljudi, što sam provela divni badnjak sa tobom koju nisam vidjela sedam mjeseci, što sam proslavila rođendan sa stilom uz svoje drage prijatelje, što sam svratila na koje pivo votku i kavu sa najdražim mi ljudima. A opet toliko je toga propušteno. sad žalim što nismo otišli na klizanje, što vas nisam stigla odvesti na kuglanje, što se nismo više podružili, što nismo više društvenih igara odigrali, što nisam mogla posjetiti kolege u školi na sjednici, što nisam otišla na kavu s tobom iako sam planirala vidjeti te, a tako je ispalo. i da nisam naglo otišla par dana ranije vjerojatno bih i onda izgubila bitku s vremenom.
moja draga ateno, što mi učini? vidjela sam svog čovjeka i sad sam ljuta što smo popili kavu umjesto da je došao kod mene i ostao cijelu noć. otišao je a ja sva neka jadna i nostalgična. pokušao je pričati samnom al riječi niotkud, ja samo nesuvisle odgovore dajem. pitao me da mi pomogne sa stanarinom i to, a ja ga pitala je li razmišljao da dodje živjeti sa mnom da dijelimo troškove. kaže došlo mu je na pamet ali sve što ima mu je tamo gdje živi, i nezgodno bi mu bilo zbog putovanja sat vremena vamo tamo. ja se ubedirala odmah iako ruku na srce nisam sigurna želim li da itko dođe živjeti kod mene, pa čak i on. samo sam htjela da on hoće makar ne htjela ja. kako sam sjebana. naviše me skršilo to što sam nakon dugo vremena pročitala bilježnicu svoju staru i pismo jedno za njega što nije nikada dobio. koliko sam ga voljela i željela. i kako se ništa nije promijenilo sve ove godine. ne znam što misliti. mislim tj. znam da želim puno, da želim da bude po mome. očekujem nešto tog trena od ljudi, očekujem više vremena, više ljubavi, više pažnje, više svega. i onda zaboravim uživati u trenutku. nije nitko ništa krivo napravio, a tako sam kivna. ne mogu ti opisati a opet pišem jer ne znam što bih. bojim se otići kod šefa pitati za svoje novce koje mi duguje, tražiti što je moje, jer nemam od čega platiti stanarinu. uz one silne kune potrošene u osijeku, podigla sam sve novce sa kartice. uz stoticu od mojih i kuminih dvadeset i još ono prije zatrađeno u kafiću, došla sam sa petstoosamdesettri eura. od toga sutra trebam platiti petstosedamdeset za školarinu jer se konačno sveučilište odlučilo otvoriti, što znači da imam svega 13 eura za živjeti. a trebala sam već platiti novu stanarinu i režije, a gdje je hrana i piće i sve ostalo. a opet, vidiš kako je ispalo, za školarinu imam barem, jer to ne trpi odgodu. evo jedem sendvič što mi je ostao od puta od nekidan jer ne mogu ići po hranu. ali na svašta čovjek navikne jel. rijetko se tko morao pitati hoće li ga dočekati kuhano i spremljeno i oprano, a onaj tko se zapitao sigurno je podosta naučio iz toga o sebi i životu. tako to sve ljudi uzimaju zdravo za gotovo. i još k tome sam ostavila punjač za baterije u osijeku pa ne mogu više koristiti fotoaparat, ne mogu zabilježiti trenutke kojih se želim (pri)sjećati kroz sliku. to mi je najteže palo od svega.
sada sam opet na početku. nešto jesam stvorila i postigla do sada, a opet je tako teško da se opet bojim. bojim se svega, bojim se života i onoga što on nosi. bojim se živjeti konačno punim plućima. bojim se trenutno biti ovdje jer sam pod ogromnim šokom. a bojim se i pričati o bilo čemu. samo želim osjećati se bolje.
onda sam se jutros probudila sva ok i baš mi je dobro što sam sama. znaš kako sam ja čudna. valjda sam ovih dana bila previše sa ljudima pa se samo moram naviknuti na svoj mir i samoću. sve će biti dobro to znam samo treba malo vremena i nade i prilagodbe, ostalo će se lako. samo valjda ipak treba podijeliti riječi koliko god one isprazne bile, zapravo nikad nisu na odmet i uvijek pomognu barem malo, kad imaš s kim dijeliti. a ja imam. i zato sam zahvalna na tebi, na vama. i tada mi ništa drugo nije potrebno, i sve se loše sumnje problemi tuga i sjeta čine manje.
i sad si ja tako mislim, tko mi kriv što sam si za rođendan poklonila inače vrlo skupe tretmane laserom da se riješim dlaka u šest mjeseci umjesto da sam razmišljala od čega ću živjeti, sa dlakama ili bez njih. na kraju krajeva, nemoš i ovce i novce.