Pijani karneval

stare igre

Toliko sam bila uzbuđena zbog odlaska u Patru, na najveći karneval u grčkoj te jedan od poznatijih u europi. Čak sam se potrudila zašiti cvijeće u maramu i napraviti masku od kartona i perja. Najavljeni polazak u 7 ujutro se produžio, dok su se svi probudili i pojavili. Zovem prijatelja par minuta do 7 on govori čekamo četvrtog iz hostela, ali nećemo kaniti! Došli su oko 7 i 20. bus je još bio tamo jer oni nisu zapravo kasnili, nego smo se mi pojavili ranije. Krenuli smo oko 8 iz Atene u busu sa hrpom nabrijanih erasmusovaca koji su tražili od vozača glasnu party glazbu za početno zagrijavanje.

Stigli smo prije podneva u tmuran grad, ja čekam gdje su ti kostimi gdje su ljudi gdje je povorka, no ispostavi se da kreće program od 13 sati. Malo smo prošetali pa ajde na kavu. Sjeli točno na trg pored ograde gdje će se kretati povorka, mislim si evo pun pogodan neću morati ni stajati već lijepo sve na oku imati, još i na televiziji biti jer je prekoputa kamera za live prijenos na programu. Tražili smo vode koju nismo dobili, interent pristup koji nam nisu dali, čekali red u wc u kad su nam rekli da nas je previše pored bara, i onda počne kišica. Pored nas stoje zatvoreni suncobrani, jedino tri stola nenatkrivena. Molimo da nam ih otvore, govore i dalje kao i na sve: miso leptaki (pola minutice) , iliti samo tren, no i dalje se ništa ne događa. Kišica se pretvori u pljusak te tada pitamo možemo li mi sami otvoriti taj suncobran više, na što nam odgovore kako ti vanjski nažalost nisu u funkciji. Brzo stanemo između stolova dok se kiša slijeva po nama jer smo točno stali na rubove suncobrana.

Uskoro pobjegnemo prekoputa pod neku zgradu, te čekamo prestanak pljuska. Prošlo je 1, ništa se ne događa. Pitamo se je li odgođena povorka, no saznajemo kako redovito počinje tek u 14 sati. Izašlo malo sunca ali i dalje hladno kao da si izašao ne samo iz atene već iz grčke. Onda je počela povorka, zakačila se na ogradu i gledam i uživam. Povremeno fotografiram sa dvije nove baterije iz desetice, pošto sam ostavila punjač za baterije u osijeku pa se snalazim. Tako ja fotkam a fotoaparat se nešto nećka, pa svaku drugu opali. Nakon stotinjak slika shvatim da trebam obrisati koju da i ostane stanu jer nešto memorijska kartica ne valja.

Ubrzo crknu moje baterije, a ja si mislim ha! Jesam te, imam ja novi par u torbi! Namučih se ukloniti sav selotejp i zamijeniti baterije jer mi je fotić obljepljen odkad se poklopac za baterije pokidao kada mi je cijeli fotić pao sa stola. Povorka napreduje, kad mene prijatelj pita hoćemo li ići, jer njima se više neda stajati, a tek su dva sata povorke prošla. Imam osjećaj da je ona hrpa erasmusovaca došla samo da se oblije a koga briga za karneval. Meni je ipak bilo stalo to vidjeti jer zato sam i došla. Rekoh im hajde još malo ćemo ostati pa taman će završiti. Ispostavi se da povorka traje do 19 sati, pa to nije bila opija. Uspjela sam ostati jos kojih sat vremena a onda sam i ja odustala, a odaustale su i moje druge baterije sa slikanjem.

Onda u šetnjicu pa negdje sjesti jesti. Predložih da idemo do pekare tamo ima hrane, no ostali su htjeli nešto konkretnije. jedan njemac je poželio talijanski restoran jer su mu google karte rekle da postoji takav tu negdje. Kas smo sjeli, španjolka, usput djevojka od njemca, se pita kako sad možemo jesti jer sad baš i nije vrijeme za večeru, ipak je prerano. Kažem joj ovdje jedeš kad si gladan ili kad ti se jede, ne gledaš na sat. Ona odluči naručiti samo kavu, no odbili su je rekavši kako imaju puno gužve i ne mogu sada njoj praviti kavu, pa je naručila ništa, kao i ja. Momci uzeli napolitane, bolognese i carbonara, pa se šokirali kad su dobili neku splačinu tijesta u vodenom umaku sa pokojim komadićem povrća i salame. Kad su zamolili čašu vode, rečeno nam je da se voda treba kupiti flaširana, jer jel, nemaju vremena.

Nakon toga smo skupili novce za poznato tradicionalno vino, Mavrodafni, koje se pije na karnevalu i prodaje na ulici. Našli smo dobru ponudu pa kupili dvije male buteljica. Imali smo iz čega piti jer je španjolka ukrala četiri staklene čaše iz onog restorana, za kaznu zbog loše usluge, a peta čaša je bila od kave za ponijeti. Kenuli smo u luku čekati spaljivanje dvorske lude te vatromet. Kiša je opet padala sve više i više pa smo odlučili otići do lunaparka sakriti se. Igrala sam neku igru sa pakom, i htjedoh ostati gledati šarenilo i bumper autiće no dogovorili smo se ići negdje mirnije gdje možemo igrati neku igru. Kad sam zakoračila na cestu starke su mi bile mokre zajedno sa čarapama, jer u Grčkoj nijedna cesta nije ravnomjerna ploha. Kažem ljudima da trebam ići u bus promijeniti čarape i obući druge cipele, koje sam ponijela samo nisam htjela šetati satima u njima, jer sam se uvjerila kako kiše neće biti.

Kad smo stigli do parkirališta konačno, vozač nas je jedva pustio unutra, no uspjeli smo nekako se snaći. Pokupila sam konačno i kišobran koji sam jako bistro ostavila u busu ujutro. Vratili smo se na povorku, u međuvremenu sam hodala brže od drugih pa ih izgubila, pa smo se čekali kod klupe gdje smo pili vino. Toliko je puhao vjetar da je bilo još hladnije nego se činilo. Čekali smo sat vremena vatromet, koji se nije dogodio. Ispaljeno je par hitaca u zrak, no nijedna nije eksplodirala u komadiće, a španjolka nas je uvjeravala da se vatromet ne može paliti po kiši. Glazbeni program je bio zanimljiv, pjevao je netko poznat kažu, no previše smo se smrzavali. A ljudi i dlaje stoje pod kišobranima i cupkaju i to većinom u nekim ljetnim laganim kostimima.

Otišli smo naći onu pekaru konačno, te još malo prošetati. Najela se ja te kupila kruh za sutradan jer ipak je Čisti ponedjeljak kada počinje post (za razliku od naše Čiste srijede tj. Pepelnice), te će sve biti zatvoreno. Vraćajući se do luke upjeli smo vidjeti vatromet koji je bio jako lijep no trajao nešto kratko. Konačno do busa došli, pa čekali okupljanje. Idemo u disko neki na party a povratak je u 5 ujutro. Kad smo pitali smijemo li ostati spavati u busu ili se vratiti ranije, rekli su ne (nije ti ovo hostel). Onda smo došli u klub gdje smo začudo našli dvije fotelje, pa sam zaključila da ću tu odmoriti par sati. Ubrzo sam se predomislila i dobila neki poriv za plesom. Dobili smo free shots, a imali su i promociju tekile pa su nas pitali hoćemo li igrati igru. Natočili su nam male štamplice tekile te zakačili na plastični stolić, a uvijet je da ne smiješ dirati štamplicu rukama. Bilo je simpatično, zapravo samo trebaš piti istovremeno sa ostalima dok se stolić naginje. Sjetili smo se da sam ponijela vino u torbi, no nismo ga mogli otovriti. Nakon što je prijatelj pokušao izbiti pluto čep sa patikom (gledao je vide na youtubeu pa lupao po zidu sa bocom u cipeli) otišli smo u drugi disko i pitali da nam otvore bocu. Bez problema i bez pitanja. Onda smo pijuckali vino vani na kiši jer ipak nismo toliki seljaci da švercamo cugu unutra, a i sjedimo blizu izbacivača.

Dobili smo poruku da se kreće kući ranije, u 3 sata, što je prošlo brže nego sam mislila. Došli smo do busa gdje nam je  grupa ljudi rekla kako je naš vozač pijan. Jedan je dečko vidio kako povraća iza busa a i vozač mu je rekao da je pio a i sami smo se uvjerili da govori nesuvislo. Svi smo uzeli stvari iz busa i odbili ući. Zvali smo organizatore puta ali nam se nisu javljali, pa su odlučili na svoju ruku zvati policiju. Triput su prekinuli dečku koji je pričao na engleskom pa je moj prijatelj sa cipra objasnio na grčkom. Ubrzo je došla policijska patrola te provela alkotest i ispitala sva četiri vozača. Ispostavilo se da imaju nula promila alkohola u krvi te da se vozač probudio taman, da nije povraćao nego se prskao vodom da dođe k sebi te da nije ni u ludilu rekao nekome kako je pijan. Austrijanac se morao javno ispričati svima kako je pogriješio. Upozorili su nas kako ima puno pijanjih ljudi u busu pa ako netko treba povraćati neka zamoli vozača da im stane na putu. Neki su ljudi pobjegli u druge buseve i zauzeli drugima mjesta, jer su se bojali voziti sa našim vozačem. Na kraju smo i krenuli oko 5 što je i bilo zadano vrijeme isprva. Cijelim putem je lijevalo ko iz kabla i cesta je bila vrlo nepregledna, no na kraju smo sretno stigli u Atenu. Došla sam u svoj stančić oko 9 ujutro i jedva dočekala svoj divni topli krevet, sretna što imam još jednu nezaboravnu uspomenu i ljude s kojima to mogu podijeliti.

two faced                                            embrij