tvoje strpljenje je moja snaga

Došla sam s posla ranije, jer ranije sam i došla raditi, jer danas je nedjelja. Ovo jutro sam se naspavala poštenije nego li ostale tjedne, ali tako me uhvatio umor i malaksalost. Nisam mogla funkcionirati niti pričati niti se smijati i nagovarati ljude da dođu u našu tavernu.
Pošto smo imali glazbu i mi i ovi pored koji dovode horde grupa svakodnevno, imala sam toliku glavobolju od silnog kleša glazbe melodije i pjesme, došlo mi je da vrištim. Ovoga puta čak ni rakiju nisam popila koju mi je natočio vlasnik da se trgnem iz mrtvih.
Slušala sam grčke pjesme na buzukiju i prisjećala se kako mi ih je svirao neki dan i kako mi je pjevao da sam gotovo pa sve riječi razumijela, dok sam pila rakiju sa krete i promatrala ga sa druge strane sobe.
moj dragi bicikl je bilo teško voziti po Ateni, barem teže nego inače, noge ne nisu slušale kao ni ostali mišići. Ali ne osjećam se bolesno, samo sam umorna.
Ovu večer nisam čekala da me pokupi i odveze kući, zato nisam imala snage dovoljno da izdržim. On me drži, i koliko god sati sna izgubila, imam energije za život i za rad.
Koliko mi ide na živce toliko mi je potreban, njegova snaga, energija, strpljenje i smirenost. Njegova inteligencija i njegove sposobnosti. Još uvijek ne zna koji je prvi najbolji dio njega, jer mu ne želim otkriti. Jer ne znam ni sama.

Je li to njegov um? Ili njegove ruke?
Još uvijek sam neodlučna.
U njemu vidim dijelove ostalih bivših ljudi iz prošlosti, kao da je skup svih onih koje nisam dovoljno voljela i cijenila, koje sam krivo izabrala. Ili koji su krivo izabrali mene.
Vidim u njemu veliki dio svog karaktera, vidim mane i nedostatke, vidim brze i intenzivne promjene raspoloženja koje proživljavam i ja. Ponekad nam se raspoloženja poklope, i onda je situacija idilična. Ali većinu vremena su to valovi uspona i padova koji se međusobno križaju, i svade, i mire, i tako u krug.
Vidim bježanje od planova, vidim izbjegavanje zajedničke budućnosti, vidim strah od vezanja. vidim kako ne želimo definirati naš odnos i nazivati ga vezom. Mi se samo zabavljamo i popunjavamo vrijeme i one rupe koje ti ostanu od nekog prije, nekog drugog.
A onda vidim zajedničke interese i težnje, a onda vidim želju da mu pokažem moj osijek, da ga upoznam sa svojim ljudima, želju da putujem s njim, želju da me svaku večer odveze kući, i želju da se svako jutro budim pored njega. Želju da mu pokažem svoj mali čudni svijet bez straha i granica.

Vidim težnju da mu to sve kažem, ali onda stanem. Jer ne smijem. Jer ga trebam ostaviti slobodnim, jer on je ptica u letu. I želi letjeti visoko. Baš kao i ja.

hrvati srbi njemci grci i ostali patrioti

Imam trenutno super zanimljiv a istovremeno užasno težak i naporan posao. Pričam s ljudima ispred taverne, pozivam ih na terasu s pogledom na Akropolu. Samo trebam biti lijepa i pametna. Biti na oprezu, koncentrirana da zapazim ljude iz tri ulice. Uz to pričati par jezika, ili barem znati fraze. Čitati govor tijela, biti susretljiva, ljubazna a upadljiva, i onda kada i ako konačno stignu do vrha stepenica bez da su ih drugi posjeli, tada treba znati nagovarati bez da budem naporna. Mnogo obaveza. I mnogo problema.
Jedan od problema jest razlučiti Turista od Grka, pa ti bude jasno kad kreneš sa Hello a on ti skida sve po spisku jer ‘mi smo grci ovo je grčka i tu se priča grčki jezik!‘ Danas na poslu pred kraj smjene je prolazio jedan čovjek pored mene. Ja sam ga po instiktu pozdravila na grčkom, ali mi nije odzdravio. Znala sam, ovaj je sto postotni Grk. Samo me prošao i sjeo za stol. I čeka. Ja mu nastavim na grčkom: znate ovo nije moja taverna trebate se prebaciti ako mislite da zovem konobara, na što on ustane i dođe sjesti za stol pored, sa zelenim stolicama. Znači razumio me perfektno.
Naručio čovjek specijalitet kuće, pijetla iliti kokorača, i tu i tamo se uputili u razgovor.
Čovjek godinama živi u Brazilu, a prije mnogo godina je živio upravo na Plaki na Anafiotici gdje sada radim ja.
Kad je čuo odakle sam, pita se što je mene dovelo tu. Spominje mi Titu i Jugoslaviju i rat, i komentira kako ovdje ovi ‘drugi’ grci baš i ne vole hrvate, na što ja odgovaram da nisam ja tu od jučer i da znam i ja kako stvari stoje.
I onda si razmišljam.
grci ne simpatiziraju hrvate baš kao što hrvati ne simpatiziraju grke.
hrvati su na drugoj strani, za drugu ekipu igraju.
Kako smo mi pribjegavali u Švabiju za vrijeme rata, tako su Srbi pribjegavali u Grčku.
Mi težimo europskom njemačkom mentalitetu, ili barem idealu nekom, dok grci ne teže nikome i ničemu, ali srbi im liče nevjerojatno.
Pa kako ne bih trebala voljeti srbe, tako ne bi trebala voljeti ni grke. Jer kako grci ne vole njemce, tako ne bi trebali voljeti ni hrvate.
I trebam se sramiti kad pomislim da više volim srbe od hrvata, ne sve naravno, ali neke srbe volim više nego neke druge hrvate. Zapravo volim više bilo koju drugu naciju od nekih hrvata.
Uvijek ću prije izabrati srpski humor i Sivi kamion crvene boje nego li hrvatsku tragediju i Bogorodicu.
Mi smo nebo i zemlja, dvije strane, razlike nevjerojatne i nepremostive.
Različito pismo, različit jezik, različita vjera, različit mentalitet. Različit karakter. Različit način života. Različita povijest.
Znam ja to sve. Znam kakvi su grci. A i dalje ih volim. I dalje sam ovdje. I dalje ne idem nigdje.
I dalje će me iznevjeriti još stoput, baš poput mnogih hrvata. Tu nema nacije i državljanstva. Po tom pitanju si ili čovjek ili jedno obično govno, neovisno odakle potječeš.
Ja znam da ih cijenim i poštujem kao narod, i to pokazujem svaki novi dan koji svojevoljno provedem ovdje.
A oni me mogu ili voljeti ili mrziti, zbog nacionalnosti ili zbog karaktera, mene nije briga previše. Imaju li mišljenje o meni i kakvo, to nije moja stvar da se brinem.
Što nisam mogla podnijeti su moji ljudi, naši, znate. ako me jedan hrvat nije prihvaćao zbog toga što razmišljam suprotno ili drugačije od njega, to me razaralo. Biti drugačiji među svojima, čak i onda kada se trudiš ne biti svoj samo kako bi se uklopio. Barem je prije bilo tako. Užasno mi je bilo neugodno što sam si dopustila voljeti druge zabranjene narode, a kamoli poželjeti biti među ‘tuđima’.
Time pokazujem nepoštivanje prema svojoj hrvatskoj i prema onima koji su se za nju borili, prema ratu, braniteljima, svome ocu, tvome ocu. Pokazujem nepoštivanje prema djeci rođenim 90-ih koji nose masovne križeve preko only god can judge me tetovaže i piju jeftino vino uz zvuke thompsona prije nego što se izbljuju i popičkaju sa drugom lega ekipom i zapale kombi Joze trovača.
Toliko me toga boljelo i tištilo, jer sam se previše brinula i previše mislila.
A lijepo je rekao tata mojoj mami: ajde da mi je jedan dan u tvojoj glavi biti da se malo odmorim.
I onda sam shvatila: kako je lijepo biti glup…
Kako je lijepo maknuti se od crnih misli tuđih i svojih, i ne misliti ni o čemu previše.
I onda odeš, i sve ti nekako postane ravno, kao naša Slavonija, bogata i lijepa na papiru, a usjevi trunu kako god da ih požanješ.
I onda odeš ne više iz nekog početnog bunta zbog kojeg si poželio otići, već odeš jer više nemaš izbora biti tamo gdje su te stavili. I onda ostaneš jer se osjećaš slobodnim. Osjećaš se slobodnim biti Hrvat u Grčkoj i dopustiti nekima da te ne vole zbog toga, da te osuđuju ili degradiraju, ili da te jednostavno ignoriraju. I kada to dopustiš drugima bez da se osjećaš imalo posramljeno, malo ili nesretno, onda shvatiš da nisu grci ti koje si pobijedio i prevazišao, nego tvoj mali svijet u glavi, koji raste i cvjeta odkada si rekao:
jebite se svi, odakle god da ste došli i šta god da ste.