Treći svjetski rat (Τρίτος παγκόσμιος)

Βασίλης Παπακωνσταντίνου – Τρίτος παγκόσμιος | Vasilis Papakonstantinou – Tritos pagkosmios

Peter, Johan i Franz
praveći tenkove, u tvornici su radili
Peter, Johan i Franz
praveći tenkove, nerazdvojni su postali

Peter, Johan i Franz
za Brown, Fisher & Kraft su radili
a Brown, Fisher i Kraft
U suradnji i poslovanju nerazdvojni su postali.

Peter, Johan i Franz
na tenkovima bezbrižno su radili
Nikada im Marxa nisu čitali
Pa ideju o suradnji, poslovanju i krahu nisu imali

Brown, Fisher & Kraft
u Brown, Fisher i Kraft su se razdvojili,
Brown, Fisher i Kraft
Navodno su suradnju uništili te neprijatelji postali.

I prije nego li su naučili što je rekao Marx
Napravili su od njih vojnike te ih u borbu poslali,
Peter, Johan i Franz
Kao heroji časno pod tenkovima su pali.

Brown, Fisher i Kraft
tada su malo sjeli i razmislili
Da Marx je glavni krivac za sve, to su shvatili,
Udružili su se te novu suradnju sklopili.

Plače se u 4 zida

(ljeto, 2014)

Radni dan bez slobodnog dana: 47.
Prvi put nisam izdržala do kraja. Sat na crkvici na Plaki nije otkucao pola 12, već sam otišla ranije i u 11 sati navečer sjedim u svojoj sobici. I pišem. Jer pričati ne mogu čak i da imam s kim. Jer plakati ne mogu. Jer internet ne radi i skype traži neke šifre koje sam zaboravila. I jer ne mogu nikoga nazvati iz grčke jer nemam smartphone. I jer ne znam želim li uopće ikome objasniti ovaj osjećaj. Osjećaj one satrovske mučnine, tjeskobe, bespomoćnosti, temperature bolova i malaksalosti. A opet osjećaj nekog ispunjenja. Osjećaj nade. Osjećaj više sretan nego li tužan i razočaran. To je samo trenutni osjećaj bespomoćnosti. Što ne mogu biti živahna i poletna i iskazati svoju sreću i zadovoljstvo kakvo inače stvarno istinki osjećam u ateni, u ovim i nekim drugim trenutcima.
Kompjuter je protiv mene. Tehnologija me živcira kao i uvijek. Sve me živcira večeras. A trebala bih uživati i biti radosna. Ali kad ne ide ne ide. Kad te neće moš se jebat. Toliko sam umorna. Svaki dan sam sve umornija. Treba mi jedan dan slobodno. Toliko sam u bolovima da se ne mogu koncentrirati ni sada. Ne mogu se smijati. Ne mogu pisati po crti pravilna slova. Ne znam hoću li moći ovo pročitati sutra u bilježnici. Toliko me sve boli. Četiri kave popijene, i ništa. Nisam ponijela na posao tablete za leđa jer sam se uvijerila da mi ne trebaju više, da mi neće nikada trebati jer ne želim da mi pristaju i gode. I onda se uhvatim u trenutku da ne znam što da radim da ne vrištim od umora i bolova. I onda tražim depon (naš Lekadol) a oni imaju u taverni samo aspirin, koji se kod nas u kući inače koristi isključivo za glavobolje. Ma ne boli mene glava, ja sam pokočena i umorna i leđa otkidaju. Ma to ti je za sve, kažu oni meni. I popijem ja i čekam i čekam i mislim si sve ti je to u glavi pa se psihički uvjeravam da fizički bolovi ne postoje, a ono ništa se ne mijenja. I onda mi se opet vrišti. I ne mogu stajati. Ne mogu pričati s ljudima. Ne mogu ih pozvati na terasu. Ne znam ni pokret rukom napraviti kao inače, kamoli naći riječi pravilne. Ne znam pozdraviti niti na jednom jeziku a kamoli sročiti rečenicu. Čujem španjolski, ali ne dolaze mi one fraze tipa Hola/ tenemos una terraza con vistas a la Acrópolis, čujem njemački, ali ne dolazi mi iskrivljeni Guten Abend/ Wir haben eine wunderschöne Terrasse mit Blick auf die Akropolis… Ili po grčki καλησπέρα σας! είμαστε πάνω στην ταράτσα, ελάτε ρίξτε μια μάτια…(čitaj: bla bla). Čak ne dolazi ni obični Good evening, this is our roof garden (picture shown).
Sve mi se zbrkalo. Ne mogu misliti. Ne mogu se ni kretati u jednome trenu. Mislim da ću se onesvijestiti. Oko pola 10 kažem šefu kako nisam sigurna mogu li ostati, mislim da moram ići kući. On odgovori pa idi ako baš moraš. Ja si mislim a stvarno zar ne mogu izdržati još samo dva sata, ajde popit ću kavu još jednu pa ću izgurati nekako. I onda brojim sekunde da prođu minute. 60×2, 120 puta moram doći do 60. I onda izbrojim do 60. A ono nije ni minuta prošla. Bit će da sam ubrzala. I onda popizdim. I sjednem. I ustanem. I šećem i stojim na mjestu. I ništa ne pomaže. I onda odem u kupatilo ispiriti nos i plakati, pa čekam da prođe. I tako sjedim i mislim si ma izdržat ćeš ti to što si već dosad uspjela možeš i ovo. Ali sve sama ne vjerujem u svoje riječi. I izdržim još dugo sekundi, izdržavam i mislim si dobro mi ide. Ali sašilo me teško. I glava vrela i čelo vruće i vrtoglavica i glad i umor i bolovi i nesvjesnost okoline i ljudi.
I ono tek pola 11. I kažem šefu molim vas pustite me ranije kući ionako vam neću ništa pomoći čak i ako otanem još sat vremena. I on me pusti. Platio me 5 eura manje. Ali nisam ni tražila više jer novci su mi tada bili najmanji problem u životu. Ali onda si razmišljam. Platila sam svoje vrijeme. Kupila sam sat vremena . Za pet eura dobila sam preuranjenu slobodu. A ne bih se trebala tako osjećati. Ovo je moj izor moja dobra volja i moj život. Nitko me nije stavio u okove. A ja sam opet pod pritiskom. Podrezanih krila. Gušim se u zraku kao ptica iako znam letjeti, ili kao riba u vodi iako znam plivati. Zašto sam vezana?
I onda me pitaju ljudi. I pitam samu sebe. Koji posao bi htjela raditi? Koje su ti želje, snovi? Čime se želiš baviti? Želiš li se vratiti u školu? Želiš li konobariti? Ili koji je posao stvoren za tebe? Nijedan. To je odgovor.
Lakše je reći da nemam želja i snove nego li objašnjavati svoje psihofizičko stanje i razloge koje stoje iza toga. Ma nema toga posla koji ću biti sposobna raditi svakodnevno, redovito. Od 8 do 4 ili od 5 do ponoći ili bilo kada u danu ili noći. Fiksno radno vrijeme, redoviti prihodi i stalna primanja. Raspored. Zadatci.
Teško je stajati satima na poslu i još pričati ko navijen jedno te isto sa ljudima koje ionako ne zanimaš previše i koji će uvijek naći zamjerku, jer takvi su ljudi.
Sjediti na poslu je teško, zamisli neki uredski / šalterski posao. Da se propucaš. Zamisli stalno sa strankama raditi. A zamisli biti u četiri zida sa hrpom papira. Za radnim stolom, urednim naravno. Pa to je isto kao u zatvorkoj ćeliji, samo te ovdje plaćaju da budeš zatvoren. Zamisli satima prodavati nešto i objašnjavati ljudima. Dolaziti u kontakt sa različtim karakterima. Zamisli kretati se stalno na poslu. Zamisli putovati busom vlakom autom kombijem kamionom avionom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Zamisli svakih par dana se buditi u drugom gradu, u drugoj državi. Zamisli ne imati stalan dom. Zamisli stajati cjeli život pred školskom pločom, biti u centru pažnje, koncentracija na nivou a živci već odavo ispod nule. Zamisli liječiti ljude, pregledavati ih i popravljati kao strojeve. Zamisli posao gdje moraš dodirivati ljude. Zamisli posao gdje moraš provesti cijelu noć pored glasne glazbe, pored zvučnika dok ti glava ne pukne. Zamisli fizički posao u ugostiteljstvu ili na gradilištu. Zamisli biti nekome šef i naređivati ljudima kao neki tiranin. Zamisli biti podređeni i primati naredbe od šefa cijeli život. Zamisli umarati se svaki dan. I svaki se dan spremati za istu radnju.
Zamisli bilo koji posao. Ni taj ne bih radila.
A onda zamisli da ne radiš ništa. Da nemaš posao, da se osjećaš kao govno. Postaneš couch potato, beskorisna vreća krumpira. I da nemaš plan, cilj, zadatke, odgovornosti. Pa kao tako živjeti??? I onda me pitaju, što želiš postati? Što želiš raditi? A ja i dalje odgovaram: ne znam. A u sebi govorim: želim stvarati, želim prerađivati drvo ili glinu, želim bojati pokućstvo ili zidove, želim kreativan rad bez radnog vremena, gdje ću moći stati i reći: e sad mi se plače jer me bole leđa, sad ću se odmoriti jer sam kreativno blokirana. A u sljedećem trenutku sat pokazuje četiri ujutro a ja još uvijek nisam jela, zapalila cigaretu, tuširala se i otišla u krevet. Jer želim raditi bez rada. Samo sa strašću. Ali to je iluzija. Za tako što ti prvo trebaju novci, da živiš lijepo. Pa onda treba raditi posao i naći pare, a onda kažu između posla i spavanja ostane ti oko 8 sati (lažu) dnevno da radiš što želiš, za svoje hobije i sitne radosti. Gdje su oni sati druženja sa ljudima (ono nisi valjda asocijalan) i ostali sati pripreme hrane ili snalaženje što ćeš jesti, i spremanja nekog i vrijeme provedeno pred ekranom, odbij si još koji sat. A u tih osam sati, želim se samo odmoriti ne radeći ništa, i onda čekam četiri popodne da krenem raditi, u novi radni dan. I onda u ponoć čekam popiti pivo. A niti onda inspiracija ne dolazi. Kad bih barem mogla naviti sat i reći si eo imaš fore do tri popodne da nešto kao stvoriš svojim rukama da budeš kao kreativna, a onda budi druga ličnost, i satima uvjeravaj ljude u nešto u što ni sama ne vjeruješ. I budi vesela i nasmiješena, jer to je cilj života. Nedaj nikome da vidi tvoju bol. Jer nitko neće razumijeti. Niti će pomoći. Samo će to dobro iskoristiti. I onda ćeš čuti: eee Dina moja, tako svi žive, pa ćeš morati i ti. Malo se moraš suzdržati i očvrsnuti. Jer to je život. I nije nikome lako. A ostali se ne bune. Pa ne bi trebala ni ti.
I da, plače se u svojoj sobi, a ne u WC-u na radnome mjestu. To zapamti.

tvoj grčki d(r)ug i referendum

Nema te osobe koja neće ovih dana izgovoriti riječ Grčka, osim ako se radi o malom djetetu, koji će ju ćuti pa misliti da je to drugi naziv za Bebimil.
Što mislite, kakav je život sada u toj zemlji, kakvi ljudi žive tamo? zamišljate li Grke kao barbare koji se tuku na ulici međusobno i na putu su da postanu ljudožderi kad ostanu bez hrane? A ako imaju hranu i posao, na radno mjesto se jave jednom tjedno a i tada ‘lade jaja’ po cijeli dan i piju kavu u pauzi u trajanju od šest sati.
Nažalost nisam živjela zlatne godine Grčke tamo do iza Olimpijskih igara, kad se izlazilo svaki dan i plaćalo u stoticama, kad se svaki vikend odlazilo na vikendicu, kad su imali trinaestu plaću i velike doprinose, kad je vozač autobusa imao beneficiran radni staž i kad je u atenskoj bolnici bilo zaposleno nekoliko vrtlara, a bolnica uopće nije imala vrt. Da, živjelo se (pre)dobro, a onda su došle promjene, rezanje svugdje pomalo i umanjena primanja. Ali nisu mogli sami, pa su posuđivali od dobrih ljudi. A onda kada im je bilo još gore, tražili su pomoć, a dobri ljudi su rekli evo vam još novaca da nam platite one dugove od jučer, a sutra ćemo vam dati još kako biste platiti prekosutra veći novi dug. Mi volimo davati pozajmice, a vi uživate živjeti u kreditima. A pošto vam je teško, nema veze, dat ćemo vam još novaca, i još kredita. Ali oduzet ćemo vam sve što možemo, Samo se pazite. Jer dovoljno ste živjeli kao ljudi.
Da, ja ne osjetim tolike promjene ovdje pošto sam došla iz države koja od svoje samostalnosti još uvijek čeka bolje dane. Ali i oni su nakon života na visokoj nozi naučili stegnuti pojas i živjeti s gotovo upola manjom plaćom i slabijim uvijetima života. Jedan nastavnik u osnovnoj školi prima nižu plaću nego li prosvjetni radnik u Hrvatskoj, a sve više zaposlenih koji su srećom zadržali posao sada rade na minimalcu (i to vam je poznato).
Promijenila sam pet poslova u manje od dvije godine u Ateni, i mogu vam reći, nisam u životu toliko radila koliko ovdje. Rad u kuhinji, kafiću i taverni po 12 sati dnevno za 30 eura bez prekovremenih, rad vikendom i blagdanom, a prošlo ljeto hostesa sedam dana u tjednu bez ijednog slobodnog dana. Nisam se bunila, jer sam dobivala novce. Ali nisam ni ostala na tim poslovima, jer sam tražila nešto bolje. Posljednji posao u malom kafiću prekoputa stana mi je bio najdraži, jer sam imala svoja radna prava, rad pet dana tjedno, slobodne vikende, prijavu, zdrastveno, mirovinsko i doprinose, plaću 500 eura mjesečno, te uskrsnicu. Imala sam lijepe uvijete, no nažalost sam dobila unaprijed plaćenu božićnicu i godišnji nakon što mi je nekidan šef (koji radi svaki dan drugu smjenu) dao otkaz, jer će zatvoriti preko ljeta kafić pošto posao ne ide dobro. A posao ne ide dobro jer bez obzira na sve niže cijene u kafićima nema gostiju koji će ti ostaviti novce, jer si više ne mogu priuštiti piti kave svaki dan, jer i njima ne ide posao dobro pa zbog toga pati tvoj posao, pa ako on nema s čime platiti kako li ćeš ti na njemu zaraditi, jer ako nema cirkulacije novca tako da je neizvjesno da ćete propasti oboje.
Ali zarađivala sam zato što sam radila, kao i svi ovdje koji rade, e uglavnom stvarno rade (čast pravim iznimkama koje imaš svugdje). Statistike* su dokazale da Grci rade više sati godišnje (cca 2 034) nego li bilo koja europska zemlja (npr. Njemačka sa 1 393 sati). Ali problem je to što se ovaj još nije pretvorio u robota i prodao sistemu, postao broj bez imena i karaktera. Ali ne, to nije važno, ti samo vidiš Grka kako pije kavu iz plastike i puši cigaru na radnom mjestu, pa kažeš vidi ovog neradnika, jer evo baš taj Grk duguje svojoj zemlji i svim ostalim članicama. Pa najbolje da iz obveze prema svom narodu i svojoj bogatoj povijesti i kulturi svaki Grk radi pro bono (čitaj, za džaba) barem par godina dok im se ekonomija malo ne poboljša i dok ne vrate jednu sedamdesetinu duga a ostatak im se progleda kroz prste.
Ali ne, ljudi misle da Grci plivaju u novcu i da uvode mjere štednje po prvi put u povijesti. Samo ona manjina dobro potkovanih Grka može se zalagati za mjere štednje, jer od njihovih usta se ionako neće otkidati, a ostatak naroda nema više što tražiti, jer kad nemaš više onda nemaš što ni izgubiti. Gledate kako Grci i dalje uživaju u svome životu, pa si mislite, pa dokle više? Zašto su i dalje optimistični i nasmijani, barem ovi što nisu završili na ulici proseći, zašto idu na plažu umjesto da plaču kod kuće jer ih sustav jebe u zdrav mozak. Da, kafići i taverne rade i dalje, ljudi troše što imaju i dok imaju, po onoj, bolje živjeti jedan dan kao car… Bez obzira na to, nije im svejedno, uzjebali se svi i samo tome se govori. Mogu misliti kako na svakim vjestima čujete nešto, e onda je ovdje još stoput gore. Nemam TV ali više ni internet ne mogu otvoriti od muke. Došlo je do ekstrema, priča se u subotu trgovine pune ljudi kupuju hranu i to konzerve brašno i šećer, nek se nađe, ko za vrijeme rata. A s druge strane, inače se subotom kupuje i gdje god odeš stojiš pola sata u redu. I čujem ljudi u redovima na bankomatima, (btw po društvenim portalima kruži fotka ljudi pred grčkim bankomatom odjeveni u zimske jakne, promrzli svi nešto, a ja se već redovito kupam u moru; tek su maloprije nove fotografije stavili da vas apdejtaju) a jučer išla u šetnju do jedine trgovine koja radi nedjeljom po wc papir i potrepštine (zamisli kupila wc papir!nek se nađe) pa nitko pred bankama i atm-om nije stajao,samo su po bankomatima osvanuli grafiti koji poručuju OXI, (nećemo nove mjere štednje). Da, istina je, banke su zatvorene do sljedećeg tjedna dok ne prođe referendum (evo sad čujem na radiju od sutra ostaju otvorene samo za umirovljenike koji nemaju transakcije karticom), I da, istina, ljudi imaju limit podići do 60 eura dnevno sa bankomata. (jbt blago onom tko može priuštiti 60 eura svakoga dana). Ali naravno nekima treba više, kao što kažu šaljivđije: kako ćemo sad platiti ratu kredita kad su nam banke zatvorili?! Evo i meni trebaju sjesti novci što sam radila na dva kongresa, pa se pitam kako i kada ću doći do njih. Ali pošto imam 70 eura u novčaniku i 0 eura na kartici, ne moram se brinuti o bankama barem. I prošle godine dok sam radila na sezoni u taverni nisam htjela stavljati novce u grčke banke pa su me moji bijelo gledali sa nevjericom, ali eto lijepo sam se ja pripremila. Možda vidite neplaniranu ironiju i sarkazam, kao i ljudi ovdje koji se brane humorom te zaljučuju: barem ćemo konačno primati plaću u tisućicama!
Eeee sjećam se svog kolege s posla kada mi je pričao kako su se sjebali s eurom. Nakon tolikih godina došao euro živjeti u Grčku, a djeda mu od životne ušteđevine umjesto milijuna ima desetak tisuća eura. Pa djeda odlučio ostaviti pare i kupiti pištolj te se upucao u glavu. To je jedna od priča mnogih koji su počinjavali verterovska samoubojstva kad su počeli misliti eurom a ne drahmom. To čeka i Hrvatsku dragi moji jer kad vidiš da ti kava nije više 8 kuna već jedan i pol euro,pa dva, pa tri, i da je sto kuna zapravo pišljivih 13 eura, pa nije ti svejedno. A ovdje se pije kava po 3, 4 eura, pa si računaj.
Uglavnom sjebano je da, jer kako god bilo ne piše se dobro, euro gubi na vrijednosti i sve će se zemlje eurozone i EU ujebati jer se remeti sistem poput domino efekta, i nije ni čudno što svi ostali Grčkoj jebu sve po spisku i proklinju taj vražji referendum. Zadnji su imali prije četrdesetak godina kad su ih pitali žele li imati kralja. Kralja?! A sada, zašto bi ih se išta pitalo? Što će se dogoditi petog srpnja? ako ljudi glasaju za NE, i ako dođe do grexita, tada dolazi do bankrota, onda će im trebati godine, ako ne i desetljeća, da im se popravi ekonomija, tiskat će se nova valuta, doći će do nove inflacije, izgubit će na turizmu, ali će sami svoju sudbinu krojiti iz početka, bez ičega i bez ikoga. Ako se glasa za DA, onda nije sigurno hoće li tsipras ostati na vlasti (tvrdi kako će dati ostavku) i hoće li potpisati dogovor, što znači da će se opet tražiti odgode i novi paketi pomoći, zemlja će nastaviti prodavati svoju imovinu, svoju zemlju i svoje građane, i tako u nedogled, kao jedan začarani krug (opet dolazi do bankrota?). Dobivati će novu ‘pomoć’, novce koje Grčka kao i do sad neće ni vidjeti jer ih proslijeđuje istima od kojih su došli, a na kraju će ostati sa većim dugovima i još više optužbi. Jedina stvar zbog koje je nova i po prvi put ljevičarska vlada izabrana u siječnju je bila to što su rekli da neće dirati plaće i mirovine. Da, i dalje će PDV ići gore, cijene namirnica i benzina će poskupiti, porez na imovinu (grci imaju i porez na djecu!) i porez na luksuz, to sve da. ali, plaće ne. Naravno da oni na vrhu ne simpatiziraju takvu vlast, kad su očekivali glinu, a dobili kamen za oblikovanje. Stoga, ili će vlada držati do svoje riječi ili će pojesti govno pod silnim pritiskom ‘trojke’ i ostale kompanije. Šest mjeseci zavlače ljude raznim ideologijama nespremni na obveze i posljedice koje moraju snositi, da bi došli do jedinog mogućeg riješenja, ili izlaska iz kredita izbacivanjem sebe samih ili odlaskom sa vlasti, jel eto, pokuš’o sam al’ nisam mogao. Ali jedno je sigurno: što god odlučili, posljedica će biti i one se moraju snositi.
Ali svakog građanina Europe i šire ne zanima takvo što. Jer ako se mnogim zemljama članicama EU režu plaće, zašto bi jedan Grk odlučivao o sebi i rekao NE VIŠE!. Jer druge zemlje idu na referendum o izmjeni ustava zbog moguće navale gejevskih brakova, a zašto bi se jednog Grka pitalo nešto puno važnije. Zašto Grk ima pravo buniti se, a ostali ne. Zašto ostali šute i guše se u svoja četiri zida ljuti na situaciju i na one koji upravljaju njihovim sudbinama, a jedan Grk ide na ulicu u prosvjede ako treba pet puta tjedno (aaa to je zato što ništa ne rade pa imaju vremena). Zašto mislite da radite za njih i da ćete vi taj dug vraćati, zašto mislite da je Grčka ili njezin mogući kolaps kriv za vašu nezaposlenost i za migraciju mladih. Zašto je lakše pljuvati po (ne)radnom narodu a ne po vladajućima i onima koji su tu zemlju tako ostavili. A prvenstveno, zašto mislite da znate i možete suditi o nečemu što ste dobili od medija kao ekskluzivnu vijest iz druge ruke na pladnju, servirano uz zrnce mržnje, tako promućkurno upakirano da vam zapravo ni ne ostavlja izbor na kritičko razmišljanje ili nedajbože na vlastito mišljenje, jer su oni već odlučili umjesto vas. I zato je vaš stav: goni lijenog Grka u tri pičke materine, naravno, vrlo opravdan. Ako ti je pun klinac Grčke i Grka, možda bi ih trebao pustiti na miru neka se sami izvuku iz živog pijeska, (iako super je imati krivca kad glumiš žrtveno janje pa ih spominjati i proklinjati svako malo) a ti živi svoj život najbolje što možeš u danim okolnostima. Lijepo raspravljaj i dalje o dvojezičnim natpisima i kampiraj zajedno sa ostalim ptspovcima. Ili još bolje, idi skidati mural sa školske zgrade jer pokazuje tri, ne,četiri, ne, zapravo tri prsta. A ako ne vidiš spas i budućnost svoje zemlje, spakiraj kofere i idi u Njemu, jer tamo te vole i trebaju, jer oni su naši prijatelji još od ratnih vremena, a one preljubnike koji su odlučili živjeti u kaosu grozne neprijateljske raskalašene grčke kurve, zaboravi.
Socijalizam kuca na vrata. Cijeli tjedan javni prijevoz će biti besplatan (u veljači je čak pojeftinio), kao i većina privatnih doktora (jer javno zdravstvo za sada još uvijek ostaje javno i besplatno, kao i svi javni fakulteti gdje ne postoje školarine), jer vlada razumije da su ljudi sada u nezgodnoj situaciji i u iščekvanju. Narod je umoran. Čekaju krah Grčke i svojih života. Možda treba opet propasti, nebi joj bilo prvi put. Pa svi sretni i zadovoljni,osim šačice nebitnih Grka, koji će dobiti što su zaslužili, jel, a ostale zemlje EU koje su u još većoj banani, neće se moći buniti merkelici zbog nanošene nepravde, po krilatici Hoćemo svima a ne samo njima!
Pa ako propadne, nek propadne sa stilom. Koliko god bili nisko, ustat će kad tad, sa ili bez pomoćnih štaka, jer jednu stvar ovaj narod nikada nije izgubio: svoj borbeni duh.

jer kako reče neki Marx, bolji je užasan kraj nego li užas bez kraja.

Atena, 29.6.2015, fotografije: privatna arhiva

WP_20150629_045WP_20150629_036WP_20150629_014WP_20150629_019WP_20150629_020

* http://stats.oecd.org/Index.aspx?DataSetCode=LEVEL

http://www.telegraf.rs/vesti/1635225-nobelovac-stiglic-opleo-po-evropi-atina-je-u-pravu-a-vi-rusite-demokratiju-video

http://www.theguardian.com/business/2015/jun/29/joseph-stiglitz-how-i-would-vote-in-the-greek-referendum?CMP=share_btn_fb