Dok sjedim na balkonu a ti sjediš u sobi.

Naši snovi satkani su od bola tuge znoja i suza
Uvijek sam težila biti nečija muza
I kada bih to dobila,
To sam i odbila
Jer taj nije bio onaj čovjek pravi
Koji se u mojim nestvarnim mislima slavi
A sada kad imam tebe pored sebe,
Koji se za svaki moj trenutak slobode grebe,
A istu mi slobodu i pruža i daje i pušta
Da moja duša i u drugome gušta
Tada ne želim ništa osim toga što već imam
I sve što dobijem želim od tebe da primam.
Sada kad želim tebi biti inspiracija i mašta
Ti u svojoj glavi čuješ sve i svašta
I ova salata nastala od našeg prokletog umnog stanja
Donijela nam je samo nevolje i sranja
Ali onda kad shvatiš da još je drugo biće neko
Toliko ti zrcalno slično, tko bi to reko,
Da otvorenih očiju po danu ono ljepše sanja
Da ovaj je život bolji od svog ružnog očitovanja
Između jave i sna
Ma jebo to ja.
Samo živjeti sretno želim
I to da s tobom pomalo dijelim
Da ovaj tenutak što sada imam
Mogu s tobom da bezbrižno snivam
Jer u dobru bogatstvu veselju i sreći
Svi smo heroji naj-veći
A u zlu problemima nevolji i tami
Na kraju ipak ostajemo sami.

A kada te netko i tada za ruku drži
Onda znaš da se ljubav ne kupuje niti trži.
Samo ostaje onaj zagrljaj mirisan i sneni
Za koji shvatiš koliko su ti obični trenutci podcjenjeni.

DSC_0047