painted patio umbrella & marble table

My father was not very excited when I decided to buy (an ugly) concrete umbrella base, but I had something else on my mind. to paint it with colorful triangles in order to match the marble table (which was not meant to be painted either). For this project I used outdoor wall paint, and instead of buying many colors I mixed paint tints with the basic white paint. Later on I added contours so to hide some flaws that were made while painting triangles.

DSCN5297 DSCN5298

stol1 stol3 I absolutely love it! Hope this DIY will give you some ideas on how to paint concrete or any other surface!

https://www.facebook.com/DinicaChaos

bike spray paint

bike idea

although it is advisable to take off the old layer of paint when spray painting again, I used primer instead, and just re-painted the yellow coat of paint. this is what it looked like before:

DSCN5827DSCN5847

when I decided on pink, I kept the skeleton only while spray painting which made the job easier

DSCN1076

DSCN1080

I added some artificial flowers and Sharpie wooden plate made from an old fruit cart:

DSCN1256 DSCN1336

aaaaaand voila!

DSCN1388blurry bike

for more photos visit https://www.facebook.com/DinicaChaos

http://www.urbandictionary.com/define.php?term=sonder&defid=6904452

medijska POPULARNOST i medijska OBMANA

U ovom ‘članku’ nije bitno NE ili DA, već utjecaj korumpiranih medija na ljudsku psihu i naše sitne mozgove. Ovo je izvještaj o tome koliko zapravo malo znamo i vidimo kad gledamo samo jednu stranu medalje. mediji su korumpirani šljam gdje god pogledaš.
U grčkoj su banke zatvorene, i ljudi prognoziraju razno. Neki kažu otvorit će se za koji tjedan, neki tvrde barem tri mjeseca će ostati zatvorene. Ali kad je jedan djeda u redu za svoju mirovinu u TV prijenosu uživo rekao da će glasati NE isključili su ga momentalno iz etera. Iscurile su vijesti kako neke emisije imaju svoje plaćene ljude u publici pa ih namjerno prozivaju jer su im rekli što moraju reći, a ista je stvar i sa radijskim emisijama gdje kao ‘slučajno’ zovu baš oni ljudi koji kažu što mediji žele čuti. Priča se o slobodi govora i o slobodi medija, ali ja tu nikakvu slobodu ne vidim. Isto tako mogla je sadašnja svima mrska vlada zabraniti bilo kakve prijenose u medijima do referenduma, ali ne, to je ilegalno i to remeti slobodu javnog mišljenja. a koji je klinac ovo, jer kad slušaš samo jednu stranu medalje onda se ipak nakon nekog vremena pitaš je li sve stvarno crno i bijelo.
Istu igru zavođenja mase igraju i ostali, strani mediji, recimo najčitaniji Jutarnji kojeg sam tek sad počela ‘pratiti’. Stavili su naslovnu fotografiju tisuća ljudi na ogoromnom Syntagma trgu, a pored malenu kropanu sličicu punu sitnih zvjezdica na zastavama EU, s naslovom: ‘Tisuće protiv Tsiprasa; Ne želimo postati zadnja sovjetska država!’
Te su fotografije objavljene 30.lipnja, kada su se okupili prosvjednici ZA mjere štednje, oni koji će zaokružiti na listiću NAI /ne/, što na grčkom znači DA.
Ironija je,dragi moji, što su se 29. lipnja okupili prosvjednici koji će reći NE mjerama štednje, i danas zaokružiti jedno veliko OXI.
Ali to,koliko vidim, nije popraćeno medijski, pa kao da se nije ni dogodilo. Jer ne bih ni ja znala da je došlo do dva prosvjeda, da nisam tamo bila. Vjerojatno ne bih vjerovala svojim očima, pogotovo bez popratnih sadržaja, fotografija i članaka, koji služi kao dokazni materijal, ali se u ovom slučaju treba uništiti. Pa bih rekla, evo vidi cijela grčka na ulicama protiv vlasti i ovog antipatičnog balavca. Evo vam statistike u prilog tome: koliko su minuta šest glavnih grčkih TV postaja prenosile vijesti i parole od NE (29/6) i od DA(30/6). nai oxi TV

Iz priloženog vidite kako jedino ERT (Grčka radiotelevizija) je koliko-toliko nepristrana. A ERT je upravo nacionalna postaja koja je bila zatvorena kada sam došla pretprošle godine, pa sam bila smještena kod prijatelja i prekoputa ceste slušala danima koncerte jer su ljudi i dalje ‘dolazili’ na posao i davali prijenose. Tako su svojedobno grci bili jedini europski narod bez nacionalne televizije (zamisli da ti ukinu HRT). Sada polako staju na noge pa nisu (još) toliko korumpirani i izbombardirani pod pritiskom ostalih medija.

Gdje su vam, nadalje, nove fotografije i reportaže sa najvećeg prosvjeda od petka, 03.srpnja? Tada su se istovremeno odvijala dva skupa, jedan na Stadionu Kalimarmaro gdje su se ‘borili’ ZA mjere štednje i nove pakete pomoći, dok su na Syntagma trgu ispred parlamenta skupljeni oni koji PROTIV mjere štednje; osim ako nisam potpuno skrenula s uma. Jer sjećam se da sam to doživjela svojim očima i naježila se dok su desetci tisuća ljudi oko mene klicali OXI!
I pritom sam, između ostalih, osim Tsiprasa koji je držao govor (manje bitno) vidjela i čula jednog legendarnog pjevača koji je pjevao upravo onu pjesmu (Treći svjetski rat) koju sam prevela neki dan. Pjevač Vasilis Papakostantinou je vjerojatno njima ono što je nama Mate Mišo Kovač, kad ga čuješ digneš ruke u zrak a suze ti navru na oči. Potporu ‘otporu’ pružili su i Manu Chao koji su napisali pjesmu za podršku ‘svojim’ grcima.
U jednom trenu na prosvjedu su se svi počeli micati jednom čovjeku kao Mojsiju more, uz klicanje i pljeskanje i čestitanje. Prošao je pored mene a onda su mi objasnili da je upravo taj čovjek jedan poznati glumac koji je javno istupio protiv ‘svoje’ TV postaje u čijoj seriji glumi, optužujuć ih da su ‘hunta’ i da obmanjuju javnost. Naravno, ne radi više za njih. Ali ljudi ga za to cijene.

WP_20150703_010syntagma

A istovremeno su oni okupljeni na malom stadionu mahajući sa plavim zastavicama punih zvjezdica, osim govornika iz prošle vladajuće stranke koja im je ovakvu situaciju ostavila, imali svog heroja, istog onog pjevača u kojeg se moja mama zaljubila kad je pjevao na Eurosongu prije koju godinu, jel baš je lijep taj grk: Sakis Rouvas. Isti taj koji se vrti po medijima ispred svoje jahte sa nekim (plaćenim) govorom zašto treba zaokružiti DA i zašto nam je bitan euro. Isti onaj koji je napravio reklamu za Coca-Colu pa je na autobusnim stanicama osvanuo njegov crveni plakat s bocom u ruci, a pored zaljepljeni također crveni plakati na kojima piše NAI! (DA). Slučajnost? Psihologija? Prcanje u zdrav mozak.
Dakle, pisali ste i čitali ono što ste ovdje ‘čuli’, kao i reporterka Jutarnjeg koja je poslana u izvidicu pa kao da je sročila tekst u pet minuta o KAOSU U ATENI a onda išla žderati grčke specijalitete.
Također, u članku EU priznaje da je pitanje na referendumu besmisleno (za koga?)Ipak se nadaju da će Grci glasati ‘za’ , dajete savijete turistima koji putuju u Grčku. Mislim, niđe veze. Zamisli, iako se zakon od 60 eura dnevno ne primjenjuje za kartice iz inozemnih banaka, pazi se jer možda je bankomat prazan, i možda će te u trgovini odbiti kada vide tvoje strano ime? Zamisli, ponesi svoje lijekove!!! Osim ako ne koristiš terapiju propisanih lijekova, ovdje možeš kupiti Depon, koji je grčki naziv za Lekadol, za 70 centi (5.30 kn)! Također, vrlo dobar Counterpain sa aloe verom, koji je ekvivalent Deep Reliefu ili Fastum gelu (57 kn), kupiš za 4 eura. Ne znam isplati li se lijekove prenositi preko granice jer eto ‘nemaju ni gaze ni zavoje’, ali su im lijekovi sigurno jeftiniji nego li kod nas. I obvezno napuni rezervoar jer evo tu u Ateni nema više benzina, i čak i ako dođeš autom sigurno će ti ga ili ukrasti ili smrskati. I uredno prati kad će biti prosvjedi?; to ja saznam dan unaprijed, ali ti sigurno možeš naći listu prosvjeda u Grčkoj, kao što imaju listu blagdana. I kad dođe do prosvjeda, izbjegavaj ljude u širokom luku jer će baciti molotovljev na tebe a ti ćeš zavšiti u bolnici a osiguranje ti neće pokrivati opekotine drugog stupnja.
Kakve su vam to reportaže, kakve su vam to vijesti, kakvi su vam to novinari? Pa k’o i grčki! Isti ste šrot, a ti se vrijeđaj koliko god hoćeš dok te uspoređuju sa izdajnicima. Moja je Bogdanka davala telefonski intervju za bosanske novine, da bi na kraju izašla njezina fotografija na naslovnoj stranici sa naslovom: Život u Atini je zamrznut!; pišu kako je praktički sve stalo, kako nema ljudi ne ulici i kako su ljudi u strahu i čekaju referendum i kako se sve smirilo. To mi je pokazala prekjučer na plaži, polušokirana, jer od deset minuta priče čovjek je izvukao dvije tri rečenice iz konteksta. To je utjecaj medija.
Najsmješnije je što ljudi zbog medija misle da će se Grčka izbaciti iz Europske unije. Prvo i osnovno, jedini uvijet da bi zemlja izašla iz EU jest ako sama zatraži izlazak, a ostali se slože. Dakle, ovdje se ne govori o ostanku ili izlasku iz EU, ali mediji to vrlo ljupko i pametno preokrenu. Također, kada se priča o izlasku iz eurozone, to ne znači da ne želiš biti u EU, već da ne želiš imati euro kao valutu (Hrvatska je u EU ali NIJE u eurozoni). Nadalje, glas koji kaže NE, koji je protiv novih mjera štednje NIJE nužno za izlazak iz eurozone i eura. Ali pošto je gotovo nemoguće da se ikakvi dogovori postignu kad je do ovoga došlo, tada se smatra povratak na drahmu kao jedino riješenje, bez obzira što se njihova vlada uopće ne zalaže za takvo što. Ali to je utjecaj medija na sveopću masu. Također sam jučer, u vrijeme predizborne šutnje, bila u gostima pa konačno gledala TV. Postaja SKAI je prekršila pravila tako što su maknuli svoj logo u gornjem uglu ekrana i ladno nastavili sa debatama emisijama i predviđanjima prave i jedine moguće pobjede, ZA budućnost zemlje. A onda sam momka i ostale koji i dalje drže daljinski na tom programu iako po njima pljuju, optužila da su licemjeri, pa je promijenio program. Evo ti utjecaj medija. Pa smo gledali basket; HRV je pobijedila Tursku a Grčka je izgubila od USA, dakle igramo protiv amerikanaca za finale. WP_20150704_005

Crkvica je otkucala 7 sati, glasački listići su se počeli prebrojavati. Svi su optimistični, što god to značilo, a razdor između njih samih je sve veći. Bez obzira što sada neki grci misle da će NE pobijediti jer eto, ‘više nas je bilo na prosvjedu’, zaboravili su sve one umirovljenike koji su prikovani za TV i koji već danima slušaju kako će zemlja propasti i kako će izgubiti mirovine ako Tsipras ostane na vlasti i ako dođe do izlaska iz eurozone. Pa ljudi moji, izgubit ćete iovako ionako, jer za vas ovo nije win-win situation. Ruku na srce, ovu vladu ne vole mnogi, a počeli su ih prezirati čak i oni koji su glasali za njih. Ali mediji su toliko korumpirani i imaju toliki utjecaj da ljudima mijenjaju mišljenje ili ga čak formiraju. Vrlo realno može doći i do kontraefekta, jer sam već čula od nekih kako će IPAK zaokružiti NE pošto im se gadi ovo što gledaju jednostrano na televiziji, i ne žele biti ovce koje slijede masu.
Iako, tko će tu ispasti veća ovca, to će se pokazati uskoro.
Pozdrav sa sunčanog atenskog balkona uz Pitijski odgovor: euro ne drahma.

Treći svjetski rat (Τρίτος παγκόσμιος)

Βασίλης Παπακωνσταντίνου – Τρίτος παγκόσμιος | Vasilis Papakonstantinou – Tritos pagkosmios

Peter, Johan i Franz
praveći tenkove, u tvornici su radili
Peter, Johan i Franz
praveći tenkove, nerazdvojni su postali

Peter, Johan i Franz
za Brown, Fisher & Kraft su radili
a Brown, Fisher i Kraft
U suradnji i poslovanju nerazdvojni su postali.

Peter, Johan i Franz
na tenkovima bezbrižno su radili
Nikada im Marxa nisu čitali
Pa ideju o suradnji, poslovanju i krahu nisu imali

Brown, Fisher & Kraft
u Brown, Fisher i Kraft su se razdvojili,
Brown, Fisher i Kraft
Navodno su suradnju uništili te neprijatelji postali.

I prije nego li su naučili što je rekao Marx
Napravili su od njih vojnike te ih u borbu poslali,
Peter, Johan i Franz
Kao heroji časno pod tenkovima su pali.

Brown, Fisher i Kraft
tada su malo sjeli i razmislili
Da Marx je glavni krivac za sve, to su shvatili,
Udružili su se te novu suradnju sklopili.

Plače se u 4 zida

(ljeto, 2014)

Radni dan bez slobodnog dana: 47.
Prvi put nisam izdržala do kraja. Sat na crkvici na Plaki nije otkucao pola 12, već sam otišla ranije i u 11 sati navečer sjedim u svojoj sobici. I pišem. Jer pričati ne mogu čak i da imam s kim. Jer plakati ne mogu. Jer internet ne radi i skype traži neke šifre koje sam zaboravila. I jer ne mogu nikoga nazvati iz grčke jer nemam smartphone. I jer ne znam želim li uopće ikome objasniti ovaj osjećaj. Osjećaj one satrovske mučnine, tjeskobe, bespomoćnosti, temperature bolova i malaksalosti. A opet osjećaj nekog ispunjenja. Osjećaj nade. Osjećaj više sretan nego li tužan i razočaran. To je samo trenutni osjećaj bespomoćnosti. Što ne mogu biti živahna i poletna i iskazati svoju sreću i zadovoljstvo kakvo inače stvarno istinki osjećam u ateni, u ovim i nekim drugim trenutcima.
Kompjuter je protiv mene. Tehnologija me živcira kao i uvijek. Sve me živcira večeras. A trebala bih uživati i biti radosna. Ali kad ne ide ne ide. Kad te neće moš se jebat. Toliko sam umorna. Svaki dan sam sve umornija. Treba mi jedan dan slobodno. Toliko sam u bolovima da se ne mogu koncentrirati ni sada. Ne mogu se smijati. Ne mogu pisati po crti pravilna slova. Ne znam hoću li moći ovo pročitati sutra u bilježnici. Toliko me sve boli. Četiri kave popijene, i ništa. Nisam ponijela na posao tablete za leđa jer sam se uvijerila da mi ne trebaju više, da mi neće nikada trebati jer ne želim da mi pristaju i gode. I onda se uhvatim u trenutku da ne znam što da radim da ne vrištim od umora i bolova. I onda tražim depon (naš Lekadol) a oni imaju u taverni samo aspirin, koji se kod nas u kući inače koristi isključivo za glavobolje. Ma ne boli mene glava, ja sam pokočena i umorna i leđa otkidaju. Ma to ti je za sve, kažu oni meni. I popijem ja i čekam i čekam i mislim si sve ti je to u glavi pa se psihički uvjeravam da fizički bolovi ne postoje, a ono ništa se ne mijenja. I onda mi se opet vrišti. I ne mogu stajati. Ne mogu pričati s ljudima. Ne mogu ih pozvati na terasu. Ne znam ni pokret rukom napraviti kao inače, kamoli naći riječi pravilne. Ne znam pozdraviti niti na jednom jeziku a kamoli sročiti rečenicu. Čujem španjolski, ali ne dolaze mi one fraze tipa Hola/ tenemos una terraza con vistas a la Acrópolis, čujem njemački, ali ne dolazi mi iskrivljeni Guten Abend/ Wir haben eine wunderschöne Terrasse mit Blick auf die Akropolis… Ili po grčki καλησπέρα σας! είμαστε πάνω στην ταράτσα, ελάτε ρίξτε μια μάτια…(čitaj: bla bla). Čak ne dolazi ni obični Good evening, this is our roof garden (picture shown).
Sve mi se zbrkalo. Ne mogu misliti. Ne mogu se ni kretati u jednome trenu. Mislim da ću se onesvijestiti. Oko pola 10 kažem šefu kako nisam sigurna mogu li ostati, mislim da moram ići kući. On odgovori pa idi ako baš moraš. Ja si mislim a stvarno zar ne mogu izdržati još samo dva sata, ajde popit ću kavu još jednu pa ću izgurati nekako. I onda brojim sekunde da prođu minute. 60×2, 120 puta moram doći do 60. I onda izbrojim do 60. A ono nije ni minuta prošla. Bit će da sam ubrzala. I onda popizdim. I sjednem. I ustanem. I šećem i stojim na mjestu. I ništa ne pomaže. I onda odem u kupatilo ispiriti nos i plakati, pa čekam da prođe. I tako sjedim i mislim si ma izdržat ćeš ti to što si već dosad uspjela možeš i ovo. Ali sve sama ne vjerujem u svoje riječi. I izdržim još dugo sekundi, izdržavam i mislim si dobro mi ide. Ali sašilo me teško. I glava vrela i čelo vruće i vrtoglavica i glad i umor i bolovi i nesvjesnost okoline i ljudi.
I ono tek pola 11. I kažem šefu molim vas pustite me ranije kući ionako vam neću ništa pomoći čak i ako otanem još sat vremena. I on me pusti. Platio me 5 eura manje. Ali nisam ni tražila više jer novci su mi tada bili najmanji problem u životu. Ali onda si razmišljam. Platila sam svoje vrijeme. Kupila sam sat vremena . Za pet eura dobila sam preuranjenu slobodu. A ne bih se trebala tako osjećati. Ovo je moj izor moja dobra volja i moj život. Nitko me nije stavio u okove. A ja sam opet pod pritiskom. Podrezanih krila. Gušim se u zraku kao ptica iako znam letjeti, ili kao riba u vodi iako znam plivati. Zašto sam vezana?
I onda me pitaju ljudi. I pitam samu sebe. Koji posao bi htjela raditi? Koje su ti želje, snovi? Čime se želiš baviti? Želiš li se vratiti u školu? Želiš li konobariti? Ili koji je posao stvoren za tebe? Nijedan. To je odgovor.
Lakše je reći da nemam želja i snove nego li objašnjavati svoje psihofizičko stanje i razloge koje stoje iza toga. Ma nema toga posla koji ću biti sposobna raditi svakodnevno, redovito. Od 8 do 4 ili od 5 do ponoći ili bilo kada u danu ili noći. Fiksno radno vrijeme, redoviti prihodi i stalna primanja. Raspored. Zadatci.
Teško je stajati satima na poslu i još pričati ko navijen jedno te isto sa ljudima koje ionako ne zanimaš previše i koji će uvijek naći zamjerku, jer takvi su ljudi.
Sjediti na poslu je teško, zamisli neki uredski / šalterski posao. Da se propucaš. Zamisli stalno sa strankama raditi. A zamisli biti u četiri zida sa hrpom papira. Za radnim stolom, urednim naravno. Pa to je isto kao u zatvorkoj ćeliji, samo te ovdje plaćaju da budeš zatvoren. Zamisli satima prodavati nešto i objašnjavati ljudima. Dolaziti u kontakt sa različtim karakterima. Zamisli kretati se stalno na poslu. Zamisli putovati busom vlakom autom kombijem kamionom avionom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Zamisli svakih par dana se buditi u drugom gradu, u drugoj državi. Zamisli ne imati stalan dom. Zamisli stajati cjeli život pred školskom pločom, biti u centru pažnje, koncentracija na nivou a živci već odavo ispod nule. Zamisli liječiti ljude, pregledavati ih i popravljati kao strojeve. Zamisli posao gdje moraš dodirivati ljude. Zamisli posao gdje moraš provesti cijelu noć pored glasne glazbe, pored zvučnika dok ti glava ne pukne. Zamisli fizički posao u ugostiteljstvu ili na gradilištu. Zamisli biti nekome šef i naređivati ljudima kao neki tiranin. Zamisli biti podređeni i primati naredbe od šefa cijeli život. Zamisli umarati se svaki dan. I svaki se dan spremati za istu radnju.
Zamisli bilo koji posao. Ni taj ne bih radila.
A onda zamisli da ne radiš ništa. Da nemaš posao, da se osjećaš kao govno. Postaneš couch potato, beskorisna vreća krumpira. I da nemaš plan, cilj, zadatke, odgovornosti. Pa kao tako živjeti??? I onda me pitaju, što želiš postati? Što želiš raditi? A ja i dalje odgovaram: ne znam. A u sebi govorim: želim stvarati, želim prerađivati drvo ili glinu, želim bojati pokućstvo ili zidove, želim kreativan rad bez radnog vremena, gdje ću moći stati i reći: e sad mi se plače jer me bole leđa, sad ću se odmoriti jer sam kreativno blokirana. A u sljedećem trenutku sat pokazuje četiri ujutro a ja još uvijek nisam jela, zapalila cigaretu, tuširala se i otišla u krevet. Jer želim raditi bez rada. Samo sa strašću. Ali to je iluzija. Za tako što ti prvo trebaju novci, da živiš lijepo. Pa onda treba raditi posao i naći pare, a onda kažu između posla i spavanja ostane ti oko 8 sati (lažu) dnevno da radiš što želiš, za svoje hobije i sitne radosti. Gdje su oni sati druženja sa ljudima (ono nisi valjda asocijalan) i ostali sati pripreme hrane ili snalaženje što ćeš jesti, i spremanja nekog i vrijeme provedeno pred ekranom, odbij si još koji sat. A u tih osam sati, želim se samo odmoriti ne radeći ništa, i onda čekam četiri popodne da krenem raditi, u novi radni dan. I onda u ponoć čekam popiti pivo. A niti onda inspiracija ne dolazi. Kad bih barem mogla naviti sat i reći si eo imaš fore do tri popodne da nešto kao stvoriš svojim rukama da budeš kao kreativna, a onda budi druga ličnost, i satima uvjeravaj ljude u nešto u što ni sama ne vjeruješ. I budi vesela i nasmiješena, jer to je cilj života. Nedaj nikome da vidi tvoju bol. Jer nitko neće razumijeti. Niti će pomoći. Samo će to dobro iskoristiti. I onda ćeš čuti: eee Dina moja, tako svi žive, pa ćeš morati i ti. Malo se moraš suzdržati i očvrsnuti. Jer to je život. I nije nikome lako. A ostali se ne bune. Pa ne bi trebala ni ti.
I da, plače se u svojoj sobi, a ne u WC-u na radnome mjestu. To zapamti.

tvoj grčki d(r)ug i referendum

Nema te osobe koja neće ovih dana izgovoriti riječ Grčka, osim ako se radi o malom djetetu, koji će ju ćuti pa misliti da je to drugi naziv za Bebimil.
Što mislite, kakav je život sada u toj zemlji, kakvi ljudi žive tamo? zamišljate li Grke kao barbare koji se tuku na ulici međusobno i na putu su da postanu ljudožderi kad ostanu bez hrane? A ako imaju hranu i posao, na radno mjesto se jave jednom tjedno a i tada ‘lade jaja’ po cijeli dan i piju kavu u pauzi u trajanju od šest sati.
Nažalost nisam živjela zlatne godine Grčke tamo do iza Olimpijskih igara, kad se izlazilo svaki dan i plaćalo u stoticama, kad se svaki vikend odlazilo na vikendicu, kad su imali trinaestu plaću i velike doprinose, kad je vozač autobusa imao beneficiran radni staž i kad je u atenskoj bolnici bilo zaposleno nekoliko vrtlara, a bolnica uopće nije imala vrt. Da, živjelo se (pre)dobro, a onda su došle promjene, rezanje svugdje pomalo i umanjena primanja. Ali nisu mogli sami, pa su posuđivali od dobrih ljudi. A onda kada im je bilo još gore, tražili su pomoć, a dobri ljudi su rekli evo vam još novaca da nam platite one dugove od jučer, a sutra ćemo vam dati još kako biste platiti prekosutra veći novi dug. Mi volimo davati pozajmice, a vi uživate živjeti u kreditima. A pošto vam je teško, nema veze, dat ćemo vam još novaca, i još kredita. Ali oduzet ćemo vam sve što možemo, Samo se pazite. Jer dovoljno ste živjeli kao ljudi.
Da, ja ne osjetim tolike promjene ovdje pošto sam došla iz države koja od svoje samostalnosti još uvijek čeka bolje dane. Ali i oni su nakon života na visokoj nozi naučili stegnuti pojas i živjeti s gotovo upola manjom plaćom i slabijim uvijetima života. Jedan nastavnik u osnovnoj školi prima nižu plaću nego li prosvjetni radnik u Hrvatskoj, a sve više zaposlenih koji su srećom zadržali posao sada rade na minimalcu (i to vam je poznato).
Promijenila sam pet poslova u manje od dvije godine u Ateni, i mogu vam reći, nisam u životu toliko radila koliko ovdje. Rad u kuhinji, kafiću i taverni po 12 sati dnevno za 30 eura bez prekovremenih, rad vikendom i blagdanom, a prošlo ljeto hostesa sedam dana u tjednu bez ijednog slobodnog dana. Nisam se bunila, jer sam dobivala novce. Ali nisam ni ostala na tim poslovima, jer sam tražila nešto bolje. Posljednji posao u malom kafiću prekoputa stana mi je bio najdraži, jer sam imala svoja radna prava, rad pet dana tjedno, slobodne vikende, prijavu, zdrastveno, mirovinsko i doprinose, plaću 500 eura mjesečno, te uskrsnicu. Imala sam lijepe uvijete, no nažalost sam dobila unaprijed plaćenu božićnicu i godišnji nakon što mi je nekidan šef (koji radi svaki dan drugu smjenu) dao otkaz, jer će zatvoriti preko ljeta kafić pošto posao ne ide dobro. A posao ne ide dobro jer bez obzira na sve niže cijene u kafićima nema gostiju koji će ti ostaviti novce, jer si više ne mogu priuštiti piti kave svaki dan, jer i njima ne ide posao dobro pa zbog toga pati tvoj posao, pa ako on nema s čime platiti kako li ćeš ti na njemu zaraditi, jer ako nema cirkulacije novca tako da je neizvjesno da ćete propasti oboje.
Ali zarađivala sam zato što sam radila, kao i svi ovdje koji rade, e uglavnom stvarno rade (čast pravim iznimkama koje imaš svugdje). Statistike* su dokazale da Grci rade više sati godišnje (cca 2 034) nego li bilo koja europska zemlja (npr. Njemačka sa 1 393 sati). Ali problem je to što se ovaj još nije pretvorio u robota i prodao sistemu, postao broj bez imena i karaktera. Ali ne, to nije važno, ti samo vidiš Grka kako pije kavu iz plastike i puši cigaru na radnom mjestu, pa kažeš vidi ovog neradnika, jer evo baš taj Grk duguje svojoj zemlji i svim ostalim članicama. Pa najbolje da iz obveze prema svom narodu i svojoj bogatoj povijesti i kulturi svaki Grk radi pro bono (čitaj, za džaba) barem par godina dok im se ekonomija malo ne poboljša i dok ne vrate jednu sedamdesetinu duga a ostatak im se progleda kroz prste.
Ali ne, ljudi misle da Grci plivaju u novcu i da uvode mjere štednje po prvi put u povijesti. Samo ona manjina dobro potkovanih Grka može se zalagati za mjere štednje, jer od njihovih usta se ionako neće otkidati, a ostatak naroda nema više što tražiti, jer kad nemaš više onda nemaš što ni izgubiti. Gledate kako Grci i dalje uživaju u svome životu, pa si mislite, pa dokle više? Zašto su i dalje optimistični i nasmijani, barem ovi što nisu završili na ulici proseći, zašto idu na plažu umjesto da plaču kod kuće jer ih sustav jebe u zdrav mozak. Da, kafići i taverne rade i dalje, ljudi troše što imaju i dok imaju, po onoj, bolje živjeti jedan dan kao car… Bez obzira na to, nije im svejedno, uzjebali se svi i samo tome se govori. Mogu misliti kako na svakim vjestima čujete nešto, e onda je ovdje još stoput gore. Nemam TV ali više ni internet ne mogu otvoriti od muke. Došlo je do ekstrema, priča se u subotu trgovine pune ljudi kupuju hranu i to konzerve brašno i šećer, nek se nađe, ko za vrijeme rata. A s druge strane, inače se subotom kupuje i gdje god odeš stojiš pola sata u redu. I čujem ljudi u redovima na bankomatima, (btw po društvenim portalima kruži fotka ljudi pred grčkim bankomatom odjeveni u zimske jakne, promrzli svi nešto, a ja se već redovito kupam u moru; tek su maloprije nove fotografije stavili da vas apdejtaju) a jučer išla u šetnju do jedine trgovine koja radi nedjeljom po wc papir i potrepštine (zamisli kupila wc papir!nek se nađe) pa nitko pred bankama i atm-om nije stajao,samo su po bankomatima osvanuli grafiti koji poručuju OXI, (nećemo nove mjere štednje). Da, istina je, banke su zatvorene do sljedećeg tjedna dok ne prođe referendum (evo sad čujem na radiju od sutra ostaju otvorene samo za umirovljenike koji nemaju transakcije karticom), I da, istina, ljudi imaju limit podići do 60 eura dnevno sa bankomata. (jbt blago onom tko može priuštiti 60 eura svakoga dana). Ali naravno nekima treba više, kao što kažu šaljivđije: kako ćemo sad platiti ratu kredita kad su nam banke zatvorili?! Evo i meni trebaju sjesti novci što sam radila na dva kongresa, pa se pitam kako i kada ću doći do njih. Ali pošto imam 70 eura u novčaniku i 0 eura na kartici, ne moram se brinuti o bankama barem. I prošle godine dok sam radila na sezoni u taverni nisam htjela stavljati novce u grčke banke pa su me moji bijelo gledali sa nevjericom, ali eto lijepo sam se ja pripremila. Možda vidite neplaniranu ironiju i sarkazam, kao i ljudi ovdje koji se brane humorom te zaljučuju: barem ćemo konačno primati plaću u tisućicama!
Eeee sjećam se svog kolege s posla kada mi je pričao kako su se sjebali s eurom. Nakon tolikih godina došao euro živjeti u Grčku, a djeda mu od životne ušteđevine umjesto milijuna ima desetak tisuća eura. Pa djeda odlučio ostaviti pare i kupiti pištolj te se upucao u glavu. To je jedna od priča mnogih koji su počinjavali verterovska samoubojstva kad su počeli misliti eurom a ne drahmom. To čeka i Hrvatsku dragi moji jer kad vidiš da ti kava nije više 8 kuna već jedan i pol euro,pa dva, pa tri, i da je sto kuna zapravo pišljivih 13 eura, pa nije ti svejedno. A ovdje se pije kava po 3, 4 eura, pa si računaj.
Uglavnom sjebano je da, jer kako god bilo ne piše se dobro, euro gubi na vrijednosti i sve će se zemlje eurozone i EU ujebati jer se remeti sistem poput domino efekta, i nije ni čudno što svi ostali Grčkoj jebu sve po spisku i proklinju taj vražji referendum. Zadnji su imali prije četrdesetak godina kad su ih pitali žele li imati kralja. Kralja?! A sada, zašto bi ih se išta pitalo? Što će se dogoditi petog srpnja? ako ljudi glasaju za NE, i ako dođe do grexita, tada dolazi do bankrota, onda će im trebati godine, ako ne i desetljeća, da im se popravi ekonomija, tiskat će se nova valuta, doći će do nove inflacije, izgubit će na turizmu, ali će sami svoju sudbinu krojiti iz početka, bez ičega i bez ikoga. Ako se glasa za DA, onda nije sigurno hoće li tsipras ostati na vlasti (tvrdi kako će dati ostavku) i hoće li potpisati dogovor, što znači da će se opet tražiti odgode i novi paketi pomoći, zemlja će nastaviti prodavati svoju imovinu, svoju zemlju i svoje građane, i tako u nedogled, kao jedan začarani krug (opet dolazi do bankrota?). Dobivati će novu ‘pomoć’, novce koje Grčka kao i do sad neće ni vidjeti jer ih proslijeđuje istima od kojih su došli, a na kraju će ostati sa većim dugovima i još više optužbi. Jedina stvar zbog koje je nova i po prvi put ljevičarska vlada izabrana u siječnju je bila to što su rekli da neće dirati plaće i mirovine. Da, i dalje će PDV ići gore, cijene namirnica i benzina će poskupiti, porez na imovinu (grci imaju i porez na djecu!) i porez na luksuz, to sve da. ali, plaće ne. Naravno da oni na vrhu ne simpatiziraju takvu vlast, kad su očekivali glinu, a dobili kamen za oblikovanje. Stoga, ili će vlada držati do svoje riječi ili će pojesti govno pod silnim pritiskom ‘trojke’ i ostale kompanije. Šest mjeseci zavlače ljude raznim ideologijama nespremni na obveze i posljedice koje moraju snositi, da bi došli do jedinog mogućeg riješenja, ili izlaska iz kredita izbacivanjem sebe samih ili odlaskom sa vlasti, jel eto, pokuš’o sam al’ nisam mogao. Ali jedno je sigurno: što god odlučili, posljedica će biti i one se moraju snositi.
Ali svakog građanina Europe i šire ne zanima takvo što. Jer ako se mnogim zemljama članicama EU režu plaće, zašto bi jedan Grk odlučivao o sebi i rekao NE VIŠE!. Jer druge zemlje idu na referendum o izmjeni ustava zbog moguće navale gejevskih brakova, a zašto bi se jednog Grka pitalo nešto puno važnije. Zašto Grk ima pravo buniti se, a ostali ne. Zašto ostali šute i guše se u svoja četiri zida ljuti na situaciju i na one koji upravljaju njihovim sudbinama, a jedan Grk ide na ulicu u prosvjede ako treba pet puta tjedno (aaa to je zato što ništa ne rade pa imaju vremena). Zašto mislite da radite za njih i da ćete vi taj dug vraćati, zašto mislite da je Grčka ili njezin mogući kolaps kriv za vašu nezaposlenost i za migraciju mladih. Zašto je lakše pljuvati po (ne)radnom narodu a ne po vladajućima i onima koji su tu zemlju tako ostavili. A prvenstveno, zašto mislite da znate i možete suditi o nečemu što ste dobili od medija kao ekskluzivnu vijest iz druge ruke na pladnju, servirano uz zrnce mržnje, tako promućkurno upakirano da vam zapravo ni ne ostavlja izbor na kritičko razmišljanje ili nedajbože na vlastito mišljenje, jer su oni već odlučili umjesto vas. I zato je vaš stav: goni lijenog Grka u tri pičke materine, naravno, vrlo opravdan. Ako ti je pun klinac Grčke i Grka, možda bi ih trebao pustiti na miru neka se sami izvuku iz živog pijeska, (iako super je imati krivca kad glumiš žrtveno janje pa ih spominjati i proklinjati svako malo) a ti živi svoj život najbolje što možeš u danim okolnostima. Lijepo raspravljaj i dalje o dvojezičnim natpisima i kampiraj zajedno sa ostalim ptspovcima. Ili još bolje, idi skidati mural sa školske zgrade jer pokazuje tri, ne,četiri, ne, zapravo tri prsta. A ako ne vidiš spas i budućnost svoje zemlje, spakiraj kofere i idi u Njemu, jer tamo te vole i trebaju, jer oni su naši prijatelji još od ratnih vremena, a one preljubnike koji su odlučili živjeti u kaosu grozne neprijateljske raskalašene grčke kurve, zaboravi.
Socijalizam kuca na vrata. Cijeli tjedan javni prijevoz će biti besplatan (u veljači je čak pojeftinio), kao i većina privatnih doktora (jer javno zdravstvo za sada još uvijek ostaje javno i besplatno, kao i svi javni fakulteti gdje ne postoje školarine), jer vlada razumije da su ljudi sada u nezgodnoj situaciji i u iščekvanju. Narod je umoran. Čekaju krah Grčke i svojih života. Možda treba opet propasti, nebi joj bilo prvi put. Pa svi sretni i zadovoljni,osim šačice nebitnih Grka, koji će dobiti što su zaslužili, jel, a ostale zemlje EU koje su u još većoj banani, neće se moći buniti merkelici zbog nanošene nepravde, po krilatici Hoćemo svima a ne samo njima!
Pa ako propadne, nek propadne sa stilom. Koliko god bili nisko, ustat će kad tad, sa ili bez pomoćnih štaka, jer jednu stvar ovaj narod nikada nije izgubio: svoj borbeni duh.

jer kako reče neki Marx, bolji je užasan kraj nego li užas bez kraja.

Atena, 29.6.2015, fotografije: privatna arhiva

WP_20150629_045WP_20150629_036WP_20150629_014WP_20150629_019WP_20150629_020

* http://stats.oecd.org/Index.aspx?DataSetCode=LEVEL

http://www.telegraf.rs/vesti/1635225-nobelovac-stiglic-opleo-po-evropi-atina-je-u-pravu-a-vi-rusite-demokratiju-video

http://www.theguardian.com/business/2015/jun/29/joseph-stiglitz-how-i-would-vote-in-the-greek-referendum?CMP=share_btn_fb

Halva

Prije nekoliko godina imala sam priliku probati grčku i tursku halvu i uvijek me oduševljavala. Sjećam se da smo ju u Osijeku na jedom studentskom partiju udruge IAESTE jeli žlicom iz čašice, a dok sam radila u grčkoj taverni pravili su fenomenalnu halvu u kalupu kojom su častili goste nakon večere.
Naravno da ova halva nije isto što i naša halva, pogotovo bosanska, koja se pravi od sezama i ‘lijepi za nepce’. Iako i u Grčkoj postoji u trgovinama ova vrsta halve, kao i tahini, namaz od sezama, ona kućna domaća halva je nešto drugo. Kada sam došla u Grčku često sam bezuspješno u trgovini tražila vrećicu ili kutijicu pod nazivom ‘halva’ jer sam očekivala neku smjesu za kolač, dok nisam vidjela na svoje oči recept u taverni i shvatila da se ona pravi od običnoga griza!

Halva se veže uz period korizme iako se jede kroz cijelu godinu. Naime, prije korizme Grci slave mesni četvrtak, (koji se održao 12.02.) gdje cijeli dan jedu meso posljednji dan pred Uskrs te slave po restoranima, tavernama ili u kućnoj atmosferi. Vraćajući se ovaj četvrtak kući s predavanja, kroz bus sam vidjela ljude na ulici kako peku roštilj, i to pred zgradama, kafićima, trgovinama i bilo kojim objektom, nasred pločnika. imam i dokaz:

WP_20150212_001

Još se nekoliko dana jednu mliječni proizvodi, a tada slijedi period od četrdeset dana gdje se osim mesnih proizvoda ne jedu ni proizvodi životinjskog podrijetla, tako da jedan okorijeli ‘postitelj’ izbjegava i jaja, sir, jogurt i mlijeko. Grčki ortodoksni sistem slijedi julijanski kalendar, a korizma počinje na Veliki ponedjeljak, sedam tjedana prije Uskrsa.
U staro doba dok nije postojao kalendar, korizma se mjerila sa crtežom- lutkicom nazvanom gosođa Sarakosti (Lady Lent). Sarakosti je imala sedam nogu, a svaki tjedan bi maknuli jednu nogu i tako brojali preostalo vrijeme do Uskrsa. Sarakosti je bila prikazana bez usta i zavezanih/prekriženih ruku, kako bi podsjetila ljude na post i odvukla ih, pogotovo djecu, da dođu u napast. Zato bi sliku objesili iznad vrata ili ju stavili na neko upečatljivo mjesto.

lady_sarakosti
U korizmi nema mliječnih proizvoda pa tako ni kolača sa jajima brašnom mlijekom… No, pošto je 40 dana previše za izdržati bez slatkoga, domaćice su se dosjetile pomiješati griz sa uljem i šećerom i tako je nastao tradicionalni desert: halva.
Postoji mnogo varijacija halve, a ja vam donosim najjednostavniji recept iz mog školskog udžbenika, iz kojega je preuzeta i priča o Sarakosti:
1 šalica ulja
2 šalice griza
3 šalice šećera
4 šalice vode
cimet u štapiću

napraviš sirup od vode i šećera i ostaviš cimet unutra, kad prokuha makneš s vatre. u drugome loncu pržiš griz sa uljem 6-8 minuta i onda oprezno u griz dodaš sirup iz kojeg si izvadio cimet te miješaš još par minuta dok ne zgusne. uliješ u kalup ili u zdjelice i čekaš da se ohladi, ili ne čekaš. po površini posipaš cimet u prahu (a ja sam ga dodala i u griz)
Pošto je halva jako slatka, možeš smanjiti šećer ili ublažiti slatkoću koricom naribane naranče. U halvu možeš umiješati i orašaste plodove (bademi, lješnjaci, orasi) ili ubaciti šaku grožđica.
U slast, pozdrav iz grčke!

halva

τα όνειρά μου / my dreams / moji snovi

τα όνειρά μου

ονειρεύομαι να κοιτάζω τον ουρανό
τα μεσάνυχτα και το μεσημέρη
με τον ήλιο να μεταμορφώνεται στο φεγγάρι
τον χειμώνα και το καλοκαίρι.
να βλέπω τα σύννεφα χορεύοντας μαζί με τα πουλάκια,
να τους δίνουνε αγκαλίτσες και φιλάκια.
χωρίς μουσική, χωρίς ήχους,
στη γαλάζια σκηνή, με τους πολύχρωνους τοίχους.

να ακούω τον θόρυβο του δρόμου
να ισυχάζει τις φασαρίες στο μυαλό μου
να διμιουργούν το χάος που γεννήθηκε πριν τη σκέψη
ονειρεύομαι να καταλάβω χωρίς ούτε μια λέξη
ονειρεύομαι να βρω την λύση,
να γνωρίζω κάτι να μου απαντήσει

απο πού ήρθα
και πού θα πάω,
και πότε με αυτή τη ζωή να σταματάω.
τι είμαι;
ποια είμαι;
αν θα γίνω πουλί.

αν είμαι το περιστέρι της πλατείας,
μικρό και χαρούμενο,
να συναντηθώ με την παρέα μου
δίπλα στο άγαλμα το κρυμμένο.

αν ειμαι η αλκυόνη
να κόψω την ζωή μου για μια άλλη ψυχή, στο νερό
να βουλιάξω την καρδιά μου από ενα βράχο, φοβερό
να ψάξω κάτι επικίνδυνο να με σκοτώσει στο τέλος.

αν είμαι ο γλάρος να πετάξω ψηλά,
και κάποτε να βρω ελευθερία,
να μην νιώθω φυλακισμένη
στο κλουβί, σαν νεκρός, μαντρωμένη

ποτέ να μην φοβάμαι
κανέναν να μην λυπάμαι
τίποτα να μην θυμάμαι
όταν μεταμορφωθώ σε πουλάκι.

___________________________________________________________________
my dreams

I dream to stare at the sky
At midnight and at noon
with the sun turns to moon
in winter and in summer.
To see the clouds dancing along with the birds,
sharing hugs and kisses.
With no music, with no sound,
On the lightblue platform with colorful walls.

to listen to the noise of the street
to ease the trouble in my mind
to create the chaos born before thinking
I dream to figure out and understand without a word
I dream to find the solution,
To meet something that will answer me

where I came from
and where to go,
and when will this life come to an end.
what am I?
who am I?
if to become a bird.

if I’m the Pigeon of the square,
small and cheerful,
meeting with my pair
next to the statue hidden.

If I am Halcyon / Alcyone
to cut my life for another soul, in water
to sink my heart from a rock , astonishing,
delving something dangerous to kill me at the end.

if I’m the Seagull to fly high
and once to find freedom,
not to feel imprisoned
in the cage, like a corpse, muddled

(not) to fear nothing
(not) to miss anyone
(not) to remember anything
when transformed into a birdie.

____________________________________________________________________
moji snovi

sanjam da promatram nebo
u ponoć i u podne
kako se sunce pretvara u mjesec
u zimi i ljeti.
da gledam kako oblaci plešu uz ptice,
davajući im zagrljaje i poljupce.
bez glazbe, bez zvukova,
snježnoplava pozornica sa višebojnim zidovima.

da čujem buku na ulici
da smiri žamor u mojoj glavi
da proizvedem kaos rođen prije mišljenja
sanjam da shvaćam i razumijem bez ijedne riječi
sanjam da pronalazim rješenje,
da upoznajem nešto što mi daje odgovor

odakle sam došla
i gdje odlazim,
kad ću s ovim životom prestati.
što sam ja?
tko sam ja?
ako postanem ptica.

ako sam Golub sa trga,
malen i veseo,
da susrećem svog partnera
pored kipa skriveno.

Ako sam Vodomar*
da oderežem svoj ​​život za drugu dušu, u vodu
da utonem svoje srce sa litice,strašno
žudeći nešto opasno da me ubije na kraju.

ako sam Galeb da letim visoko
i jednom da nađem slobodu,
da se ne osjećam zatvoren
u kavezu, poput leša, smušen

da se ne bojim nikada
da sam u nedostajanju nikoga
da se ne sjećam ničega
kada se pretvorim u malenu pticu.

_______________________________________________________________________

*Alkuonh, Alcyone, Halcyon, Kingfisher, Vodomar; ptica i mitsko biće

D.B. 2014.

School of Philosophy, Διδασκαλείο Νέας Ελληνικής Γλώσσας, Athens (26/4-22/5/ 2015)

DSC_0641

tvoje strpljenje je moja snaga

Došla sam s posla ranije, jer ranije sam i došla raditi, jer danas je nedjelja. Ovo jutro sam se naspavala poštenije nego li ostale tjedne, ali tako me uhvatio umor i malaksalost. Nisam mogla funkcionirati niti pričati niti se smijati i nagovarati ljude da dođu u našu tavernu.
Pošto smo imali glazbu i mi i ovi pored koji dovode horde grupa svakodnevno, imala sam toliku glavobolju od silnog kleša glazbe melodije i pjesme, došlo mi je da vrištim. Ovoga puta čak ni rakiju nisam popila koju mi je natočio vlasnik da se trgnem iz mrtvih.
Slušala sam grčke pjesme na buzukiju i prisjećala se kako mi ih je svirao neki dan i kako mi je pjevao da sam gotovo pa sve riječi razumijela, dok sam pila rakiju sa krete i promatrala ga sa druge strane sobe.
moj dragi bicikl je bilo teško voziti po Ateni, barem teže nego inače, noge ne nisu slušale kao ni ostali mišići. Ali ne osjećam se bolesno, samo sam umorna.
Ovu večer nisam čekala da me pokupi i odveze kući, zato nisam imala snage dovoljno da izdržim. On me drži, i koliko god sati sna izgubila, imam energije za život i za rad.
Koliko mi ide na živce toliko mi je potreban, njegova snaga, energija, strpljenje i smirenost. Njegova inteligencija i njegove sposobnosti. Još uvijek ne zna koji je prvi najbolji dio njega, jer mu ne želim otkriti. Jer ne znam ni sama.

Je li to njegov um? Ili njegove ruke?
Još uvijek sam neodlučna.
U njemu vidim dijelove ostalih bivših ljudi iz prošlosti, kao da je skup svih onih koje nisam dovoljno voljela i cijenila, koje sam krivo izabrala. Ili koji su krivo izabrali mene.
Vidim u njemu veliki dio svog karaktera, vidim mane i nedostatke, vidim brze i intenzivne promjene raspoloženja koje proživljavam i ja. Ponekad nam se raspoloženja poklope, i onda je situacija idilična. Ali većinu vremena su to valovi uspona i padova koji se međusobno križaju, i svade, i mire, i tako u krug.
Vidim bježanje od planova, vidim izbjegavanje zajedničke budućnosti, vidim strah od vezanja. vidim kako ne želimo definirati naš odnos i nazivati ga vezom. Mi se samo zabavljamo i popunjavamo vrijeme i one rupe koje ti ostanu od nekog prije, nekog drugog.
A onda vidim zajedničke interese i težnje, a onda vidim želju da mu pokažem moj osijek, da ga upoznam sa svojim ljudima, želju da putujem s njim, želju da me svaku večer odveze kući, i želju da se svako jutro budim pored njega. Želju da mu pokažem svoj mali čudni svijet bez straha i granica.

Vidim težnju da mu to sve kažem, ali onda stanem. Jer ne smijem. Jer ga trebam ostaviti slobodnim, jer on je ptica u letu. I želi letjeti visoko. Baš kao i ja.

hrvati srbi njemci grci i ostali patrioti

Imam trenutno super zanimljiv a istovremeno užasno težak i naporan posao. Pričam s ljudima ispred taverne, pozivam ih na terasu s pogledom na Akropolu. Samo trebam biti lijepa i pametna. Biti na oprezu, koncentrirana da zapazim ljude iz tri ulice. Uz to pričati par jezika, ili barem znati fraze. Čitati govor tijela, biti susretljiva, ljubazna a upadljiva, i onda kada i ako konačno stignu do vrha stepenica bez da su ih drugi posjeli, tada treba znati nagovarati bez da budem naporna. Mnogo obaveza. I mnogo problema.
Jedan od problema jest razlučiti Turista od Grka, pa ti bude jasno kad kreneš sa Hello a on ti skida sve po spisku jer ‘mi smo grci ovo je grčka i tu se priča grčki jezik!‘ Danas na poslu pred kraj smjene je prolazio jedan čovjek pored mene. Ja sam ga po instiktu pozdravila na grčkom, ali mi nije odzdravio. Znala sam, ovaj je sto postotni Grk. Samo me prošao i sjeo za stol. I čeka. Ja mu nastavim na grčkom: znate ovo nije moja taverna trebate se prebaciti ako mislite da zovem konobara, na što on ustane i dođe sjesti za stol pored, sa zelenim stolicama. Znači razumio me perfektno.
Naručio čovjek specijalitet kuće, pijetla iliti kokorača, i tu i tamo se uputili u razgovor.
Čovjek godinama živi u Brazilu, a prije mnogo godina je živio upravo na Plaki na Anafiotici gdje sada radim ja.
Kad je čuo odakle sam, pita se što je mene dovelo tu. Spominje mi Titu i Jugoslaviju i rat, i komentira kako ovdje ovi ‘drugi’ grci baš i ne vole hrvate, na što ja odgovaram da nisam ja tu od jučer i da znam i ja kako stvari stoje.
I onda si razmišljam.
grci ne simpatiziraju hrvate baš kao što hrvati ne simpatiziraju grke.
hrvati su na drugoj strani, za drugu ekipu igraju.
Kako smo mi pribjegavali u Švabiju za vrijeme rata, tako su Srbi pribjegavali u Grčku.
Mi težimo europskom njemačkom mentalitetu, ili barem idealu nekom, dok grci ne teže nikome i ničemu, ali srbi im liče nevjerojatno.
Pa kako ne bih trebala voljeti srbe, tako ne bi trebala voljeti ni grke. Jer kako grci ne vole njemce, tako ne bi trebali voljeti ni hrvate.
I trebam se sramiti kad pomislim da više volim srbe od hrvata, ne sve naravno, ali neke srbe volim više nego neke druge hrvate. Zapravo volim više bilo koju drugu naciju od nekih hrvata.
Uvijek ću prije izabrati srpski humor i Sivi kamion crvene boje nego li hrvatsku tragediju i Bogorodicu.
Mi smo nebo i zemlja, dvije strane, razlike nevjerojatne i nepremostive.
Različito pismo, različit jezik, različita vjera, različit mentalitet. Različit karakter. Različit način života. Različita povijest.
Znam ja to sve. Znam kakvi su grci. A i dalje ih volim. I dalje sam ovdje. I dalje ne idem nigdje.
I dalje će me iznevjeriti još stoput, baš poput mnogih hrvata. Tu nema nacije i državljanstva. Po tom pitanju si ili čovjek ili jedno obično govno, neovisno odakle potječeš.
Ja znam da ih cijenim i poštujem kao narod, i to pokazujem svaki novi dan koji svojevoljno provedem ovdje.
A oni me mogu ili voljeti ili mrziti, zbog nacionalnosti ili zbog karaktera, mene nije briga previše. Imaju li mišljenje o meni i kakvo, to nije moja stvar da se brinem.
Što nisam mogla podnijeti su moji ljudi, naši, znate. ako me jedan hrvat nije prihvaćao zbog toga što razmišljam suprotno ili drugačije od njega, to me razaralo. Biti drugačiji među svojima, čak i onda kada se trudiš ne biti svoj samo kako bi se uklopio. Barem je prije bilo tako. Užasno mi je bilo neugodno što sam si dopustila voljeti druge zabranjene narode, a kamoli poželjeti biti među ‘tuđima’.
Time pokazujem nepoštivanje prema svojoj hrvatskoj i prema onima koji su se za nju borili, prema ratu, braniteljima, svome ocu, tvome ocu. Pokazujem nepoštivanje prema djeci rođenim 90-ih koji nose masovne križeve preko only god can judge me tetovaže i piju jeftino vino uz zvuke thompsona prije nego što se izbljuju i popičkaju sa drugom lega ekipom i zapale kombi Joze trovača.
Toliko me toga boljelo i tištilo, jer sam se previše brinula i previše mislila.
A lijepo je rekao tata mojoj mami: ajde da mi je jedan dan u tvojoj glavi biti da se malo odmorim.
I onda sam shvatila: kako je lijepo biti glup…
Kako je lijepo maknuti se od crnih misli tuđih i svojih, i ne misliti ni o čemu previše.
I onda odeš, i sve ti nekako postane ravno, kao naša Slavonija, bogata i lijepa na papiru, a usjevi trunu kako god da ih požanješ.
I onda odeš ne više iz nekog početnog bunta zbog kojeg si poželio otići, već odeš jer više nemaš izbora biti tamo gdje su te stavili. I onda ostaneš jer se osjećaš slobodnim. Osjećaš se slobodnim biti Hrvat u Grčkoj i dopustiti nekima da te ne vole zbog toga, da te osuđuju ili degradiraju, ili da te jednostavno ignoriraju. I kada to dopustiš drugima bez da se osjećaš imalo posramljeno, malo ili nesretno, onda shvatiš da nisu grci ti koje si pobijedio i prevazišao, nego tvoj mali svijet u glavi, koji raste i cvjeta odkada si rekao:
jebite se svi, odakle god da ste došli i šta god da ste.

Previous Older Entries Next Newer Entries